Nalazite se u > Nadbiskupija

Poruka nadbiskupa Ivana Devčća za Božić 2017.

Nadbiskupova poruka za Božić 2017.

Draga braćo i sestre!

1. Od četvorice evanđelista sv. Luka najviše pozornosti posvećuje prikazu Isusova rođenja i djetinjstva. Od njega saznajemo da su Marija, koja je bila trudna, i Josip, njezin zaručnik i Isusov hranitelj, morali ići u Betlehem radi popisa stanovništva. Ondje je njoj došlo vrijeme da rodi.  Budući da za njih nije bilo mjesta ni u kojem gostinjcu u gradu – nitko naime nije htio primiti pod svoj krov ženu koja treba roditi! – morali su otići na poljanu izvan grada, gdje su pastiri čuvali svoja stada. Tako se dogodio da je Isus rođen u nekoj štalici, u uvjetima krajnjeg siromaštva. Time je on, jedinorođeni Sin Božji, pokazao kolika je njegova solidarnost s nama ljudima, posebno s najsiromašnijima i najpotrebitijima među nama. To će sv. Pavlu biti povod da u svojoj Poslanici Filipljanima o Isusu napiše: „On trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2, 6-8). Slično će napisati i u svojoj  Drugoj poslanici Korinćanima, kada se vjernicima Korinta obraća riječima: „Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi nas posta siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo" (2 Kor 8, 9).

2. Nije, stoga, slučajno da su upravo siromašni betlehemski pastiri bili prvi kojima je anđeo objavio Isusovo rođenje riječima: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin! I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama" (Lk 2, 10 -12). Ako je izabrao da se rodi kao siromah, razumljivo je da se najprije želio objaviti siromasima. Ali to ne znači da ga nije bilo briga za bogate. Dapače, vođeni čudesnom zvijezdom, odmah nakon siromašnih pastira došli su mu se pokloniti bogati mudraci s istoka, čime je novorođeni Spasitelj očito želio pokazati kako je došao spasiti ne samo siromašne nego i bogate. Zapravo, možda su ovi posljednji u njegovim očima bili veći siromasi nego oni prvi koji su živjeli u stvarnom siromaštvu, jer u Božjim očima ne čini čovjeka bogatim ono što ima nego ono što jest, odnosno kakav je u svom srcu. Činjenica je također da Isus nije nigdje proglasio blaženima materijalno bogate, nego one koji su „siromasi duhom". U tom smislu prvo evanđeosko blaženstvo glasi: „Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko" (Mt 5, 3). Ali kako siromasi mogu biti ne samo materijalno siromašni, nego i materijalno bogati, to blaženstvo je dostupno jednima i drugima, kao što im može biti i podjednako nedostupno, za bogate, ako su robovi onoga što posjeduju, a za siromašne ako ih zarobljuje želja za posjedovanjem ili osjećaj zavisti prema bogatima.

3. Kršćani su od samih početaka znali da je za nasljedovanje Isusa potrebno odreći se svega što bi moglo biti zaprekom za potpunu pripadnost njemu. Uostalom, to je zahtjev koji je sam Isus postavio pred bogatog mladića kad ga je pitao što mu je činiti da bi baštinio život vječni. Na njegov upit Isus mu je odgovorio: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom" (Mt 19, 21). Drugim riječima, Isus traži od mladića da se liši svega i s njime se solidarizira kao što se on, premda bogat, štoviše jednak Bogu, solidarizirao s nama odrekavši se svog božanskog položaja. Sv. Matej je zabilježio da je mladić odbio Isusov poziv i žalostan se udaljio, „jer imaše velik imetak" (Mt 19, 22).

4. No, tijekom povijesti nebrojeno mnoštvo kršćana nije slijedilo primjer tog bezimenog mladića nego im je uzor bio dječak iz Ivanova evanđelja (Iv 6, 8-11), također bez imena, koji je nesebično, ne misleći na sebe, stavio Isusu na raspolaganje svojih pet ječmenih kruhova i dvije ribice, tj. sve što je tog dana ponio sebi za hranu, da Isus time nahrani veliko mnoštvo gladnih  ljudi koji su išli za njim. To što su i mladić iz Matejeva evanđelja i dječak iz Ivanova bezimeni, znači da svaki od nas može biti jedan ili drugi, tj.  onaj koji nije spreman slijediti Isusa u brizi za siromahe ili pak onaj koji, poput Isusa, žrtvuje sebe i sve što ima da njima pomogne.

Kršćansku povijest obilježili su jedni i drugi, ali ne na isti način. Dok su prvi svojom sebičnošću i bešćutnošću  prema siromašnima i nemoćnima ispisali njezine tamne stranice, drugi su je svojom nesebičnošću i velikodušnošću  obojili svijetlim i zlatnim bojama.

5. O toj nesebičnosti i velikodušnosti Isusovih sljedbenika nalazimo potvrdu već u Djelima apostolskim, gdje je o prvoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu zapisano: „Doista nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljište ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakome koliko je trebao" (Dj 4, 34-35).

Spomenimo i sv. Antuna opata iz 3./4. st., koji je kao mladić, nakon što su mu umrli roditelji od kojih je naslijedio velik imetak, sve prodao i razdijelio siromasima, potaknut Isusovim riječima: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom" (Mt 19, 21).

Istaknimo i primjer sv. Antuna Padovanskoga, čiji su roditelji bili kraljevi rođaci. Ali njemu to nije smetalo da slijedi primjer sv. Franje, koji se odrekao zemaljskog oca i njegova bogatstva kako bi mogao nasljedovati siromašnog Krista, kojeg je vidio u svakom siromahu.  Po uzoru na svoga duhovnog učitelja, i sv. Antun se svakodnevno brinuo za siromahe te je kao takav ostao uzor i poticaj vjernicima sve do danas, zbog čega  mu se i u naše vrijeme iskazuju štovanje davanjem novca za pomoć siromasima.

6. Takvim svijetlim primjerima kršćanske povijesti pripadaju i toliki drugi kršćani, pogotovo misionari, od kojih su se u novije doba mnogi posebno iskazali svojom požrtvovnošću i kršćanskom zauzetošću za siromašne, bolesne i odbačene ljude. Spomenimo samo sv. Tereziju iz Kalkute, svjetski poznatu dobrotvorku, i sv. Damjana De Veuster, apostola gubavaca. Svima je njima zajedničko da su u svakom trpećem čovjeku gledali Krista, koji se sa svima nama, a posebno sa siromašnima i nemoćnima, tako solidarizirao da je na sebe uzeo naše boli, patnje i siromaštvo. U svima njima možemo prepoznati onog dječaka iz Ivanova evanđelja, koji daje Isusu sve što je ponio za svoj dnevni obrok, da on time nahrani gladno mnoštvo. U tom mu je daru on predao svega sebe, sav svoj bitak i žitak, postavši time oličenje istinskog Isusova učenika.

7. U svjetlu rečenoga trebamo shvatiti i prihvatiti kontinuirano zauzimanje Pape Franje za siromahe, posebno njegove uporne pozive Crkvi i svijetu da toj našoj najpotrebitijoj braći pomognu kako bi mogli živjeti dostojno čovjeka. Koliko ljubimo siromahe, toliko ljubimo Krista! U tom smislu oni su lakmus-papir naše vjere i humanosti. Papa nas na to upozorava koliko riječima toliko i znakovitim gestama. Svoju preferencijalnu opredijeljenost za siromahe želio je izraziti i izborom papinskog imena Franjo, referirajući se na sv. Franju Asiškoga, koji je želio slijediti siromašnog Krista kojeg je vidio u svakom siromahu. Godina milosrđa, koju je Papa Franjo nedavno proglasio za cijelu Crkvu, također je izraz njegove brige za siromašne, marginalizirane, odbačene svake vrste. Želeći da se ne zaborave i ne oslabe impulsi proizišli iz njezina slavljena, u apostolskom pismu Misercordia et misera objavljenom povodom završetka Godine milosrđa, najavio je da će Crkva ubuduće u nedjelju prije svetkovine Krista Kralja obilježavati Svjetski dan siromašnih. Tako smo ove godine, u nedjelju 19. studenoga, imali priliku po prvi put proslaviti taj dan, za koji je Papa Franjo uputio i poruku naslovljenu: „Ne ljubimo riječima, nego djelima". Budući da se sam Krist poistovjetio sa siromasima, kako smo istaknuli, to znači da ovisno o tome koliko njih ljubimo, toliko ljubimo i njega; koliko smo s njima solidarni, toliko i s njime. Ako siromahe ljubimo samo riječima, to znači da i naša opredijeljenost za Krista, a time onda i naše kršćanstvo,  ostaju samo na riječima, bez djela koja bi ih  trebala pratiti.

8. Neka nam ovi sveti blagdani pomognu da to ne bude tako nego da ono što riječima ispovijedamo, našim životom i djelima potvrđujemo. To je znak prema kojem se raspoznajemo kao zbiljski ili samo nominalni kršćani. Sa željom da u našim životima nominalno kršćanstvo ustupi mjesto stvarnome, a prividna briga za siromahe istinskoj brizi, čestitam svima blagoslovljen Božić i novu godinu kao novu priliku da jedni drugima svjedočimo ljubav i riječima i djelima, svjesni da sve što činimo drugome, činimo samom Kristu, jer on nam uvijek u drugome dolazi u susret.

Mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi