Zvone crkvena zvona, gore visoko, s naših zvonika. Zvone od davnina. Zvonila su našim djedovima i pradjedovima, zvonit će našim unucima i praunucima. I tako u nedogled, prate ljudski život stalno i pravilno od rođenja do smrti, a u svom zvuku i pjesmi nose ljepotu i značenje nebeskog.

Dopire li do nas glas crkvenih zvona? Upitamo li se: „Kome zvone, što poručuju, na što nas pozivaju?"

Ponekad mislimo kako ne zvone nama i nehajno pustimo neka nas zaobiđe njihov glas koji će se mirno stopiti s tišinom daljine. Ali zvono će se ponovno oglasiti već sutra, s ranim jutrom, i posjetiti nas kako smo još jedan dan života dobili na dar. Pozvat će nas na kratku jutarnju molitvu i znamen križa.

Ona podnevna, koja u velikim gradovima slabo čujemo, možda nas zovu tek u stihovima Vidrićeve pjesme Dva pejzaža:

(...)  Pod brijegom iz crvenih krovova

        Podnevno zvono zove. (...)

A večernje, ono u smiraju dana, uz molitvu Anđeo Gospodnji otvorit će vrata mirnim snovima nadolazeće noći.

Zvone zvona... gore s visina i nose nam različite melodije. Tom doživljaju  možda možemo pronaći objašnjenje u našem raspoloženju i bliskoj povezanosti čovjeka i prirode. Tako nam u siva kišna jutra zvone sjetnim akordima pa se čini kako zvonjava rominja uz takt kišnih kapi. Ili kada snijeg obavije bijeli šal oko vrha zvonika, zvono se čuje muklo, prigušeno, tajanstveno i u tišini bjeline budi u nama mističnost i želju za čistoćom duše.

Znaju ona prenositi žalopojku, tugu i bol. Tada se zvonjava razliježe polagano u ritmu suza koje se slivaju niz uplakana lica.

Narod kaže: „Brecaju zvona." I zaista sa sjetom ispraćaju dragu nam osobu na posljednjem zemaljskom putovanju.

Za velikih blagdana zvona pjevaju najljepšu pjesmu Gospodinu. „Zvona slave!" ushićeno će reći puk u Dalmaciji.

Poput savršene glazbe, slavljenička zvona daruju vedrinu, nose radost, krijepe dušu, opijaju ljepotom.

Slave zvona...nadasve ona uskrsna proljetna kada zvonjava dotiče mirise i boje cvijeća pa ih uokolo raznosi uz pratnju i sjaj sunčanih zraka. Još pamtim ta slavljenička zvona svoje mladosti. Kako ih zaboraviti kada pri svakom prisjećanju vraćaju  mojoj duši ljepotu tih davnih dana. A tekst jedne požutjele uskrsne čestitke svjedoči kako su ta raspjevana zvona imala snažnu simboliku:

„Neka radosno slavlje uskrsnih zvona prenese riječi: ''''''''''''''''Sretan i blagoslovljen Uskrs''''''''''''''''!" pisalo je.

A nije li Uskrs poput najuzvišenijeg himna naše vjere?!

Slave zvona i Božiću radujući se rođenju malenog Boga. U tišini Svete noći zvona pronose vijest kako se rodio Kralj nad svim zemaljskim kraljevima i kako je došao razbiti tamu i strah noći. Svi koji ih žele čuti u tihu ponoć, mogu to doista i doživjeti.

Zvone zvona...više od tisuću godina, zvone nebu i zemlji. Utihnu samo jednom u godini kada znakovito poručuju kako je zbog Kristove smrti zemlju obavila tužna tišina. Veliki je petak i Velika subota.

Zvone zvona...zvonila su u našoj lijepoj domovini  kroz njezinu dugu, tešku povijest kako to  savršenom onomatopejom dočarava Matoš u pjesmi Kod kuće:

(...) O, monotona naša zvona bona, (...)

Vojna Krizmanić