Dragi vjernici, draga braćo i sestre.

Božja riječ koju smo čuli iz svetog Evanđelja po Mateju govori nam o kraljevstvu Božjem. Želi nam poručiti, želi nam istaknuti kakva će biti doista ona konačna gozba na koju nas je Krist pozvao, na koju nas poziva, gozba na koju je don Bosko svakodnevno pripremao svoje mladiće, na koju ih i danas priprema. Gozbi se svi veselimo i radujemo, gozbu iščekujemo, za gozbu se pripremamo. Nismo svaki puta možda ni dostatno pripravni, često nam dođu situaciju, što zbog okolnosti, što zbog obveza dođemo na gozbu a nismo dostatno pripremljeni. Ako nismo pripremljeni, koliko god možemo biti sudionici gozbe ne osjetimo onu radost same gozbe.

Drag prijatelji, vi ste radosno iščekivali ovu gozbu, ovaj susret, susret na nacionalnoj razini Salezijanske mladeži kao vrhunac svoga druženja, svoga promišljanja, radosti, veselja, pjesme, plesa kojega želite okruniti ovom Euharistijskom gozbom. Na Euharistijsku gozbu svi smo pozvani, pozvao nas je Gospodin. Bog želi vidjeti svakoga čovjeka na svojoj gozbi.

Čuli smo u današnjoj Evanđeoskoj prispodobi kako Isus govori starješinama židovskim i poglavarima svećeničkim. Kaže kako je Kralj pripravio gozbu Sinu svome. Poslao je svoje sluge neka pozovu uzvanike. Kralj je žalio doista proslaviti veliku gozbu. I zato poziva sve. Međutim, ne odazivaju se svi. Kao u Isusovoj prispodobi tako je i danas u našem vremenu: mnogi nađu razloga ne biti sudionici. Što zbog svojih obveza, što zbog svojih prioriteta, što zbog svoga nemara. Isus u ovoj prispodobi govori kako su jedni otišli na svoju njivu, za svojom trgovinom, jedni su uhvatili njegove sluge i pobili.

Kad bismo to htjeli prenijeti u kontekstu današnjeg vremena. Današnji svijet ima svoje prioritete. Što zbog šoping centra, što zbog noćnog života, što zbog brojnih izleta, i tako se ne sjedinimo s Kristom na Njegovoj gozbi.

I koliko god mislimo kako imamo na to pravo, odazvati se ili ne odazvati; ne odazvati se znači promašiti se u vremenu i u vječnosti. Isus se nije bojao reći svojim suvremenicima: vi koji ste izabrani narod, vi me ne prihvaćate. Bog zato šalje svoga sina. I šalje drugi narod, to je poganski narod, kojemu želi navijestiti Radosnu vijest i želi ih pozvati neka dođu na njegovu gozbu. I dolaze njegove sluge diljem svijeta i pozivaju, i dolaze mnogi na njegov poziv, odazivaju se.

Braćo i sestre, Isus vidi nas kršćane, nas katolike, nas mlade koji dolazimo na gozbu i sudjelujemo i veselimo se gozbi.

I ne zaboravimo prekrasnu gozbu koja se dogodila u Dubrovniku u travnju ove godine na nacionalnom susretu katoličke mladeži. Ne zaboravimo veliku gozbu koja se dogodila 11. I 12. listopada ovdje u Rijeci. Veselimo se ovoj gozbi. I hvala Bogu što smo dionici ove gozbe. Ali vodimo računa i o ovom drugom dijelu današnje prispodobe. Na toj gozbi bio je i ona čovjek koji nije bio dostojan,  nije imao svadbeno ruho.

Dragi mladi. Ako želimo imati svadbeno ruho, upravo nas 200. obljetnica od don Boskova rođenja želi pripremiti za to da imamo svadbeno ruho. I danas se sjećamo prošlogodišnjeg susreta Salezijanske mladeži u Zagrebu, susreta kada nas je vrhovni poglavar pozvao da budemo sanjari jednoga novoga svijeta, jedne nove budućnosti, sanjari koji se neće bojati plivati protiv struje. To je ono što sveti Pavao u današnjoj poslanici kaže: Na sve sam i na svašta navikao, i sit biti i i gladovati i obilovati i oskudijevati. Na sve sam spreman kako bih bio sanjar koji sanja prave snove. Onaj sanjar koji sanja pravu gozbu Gospodnju, onu puninu života.

I don Bosko je davao govorio svojim mladićima, i danas nama govori, kako se isplati bit sanjar. Isplati se doista i trud i napor i žrtva. I mnogi su to od vas podnijeli. Što zbog putovanja, što zbog prihvaćanja programa koji je ovdje pripremljen. Ali vjerujem, dragi prijatelji kako ćete se vratiti s ovoga susreta obogaćeni, oplemenjeni, ispunjeni, puni entuzijazma, puni poleta i puni novoga života. Kao što nas Krist poziva,  kako nam danas kaže: Mnogo je zvanih, malo izabranih. Budimo mi među onima izabranima, budimo oni koji će današnjim naraštajima svjedočiti radost življenja Evanđelja, radost življenja kršćanskog života. Radost… biti ponosni što smo kršćani, katolici, vjernici. To je svadbeno ruho na koje nas Crkva poziva. To znači živjeti radost sakramentalnog života i Euharistije i Svete pričesti. To je radost susreta s Bogom s njegovom Riječi, čitajući Njegovu Riječ, razmišljajući Božju riječ. To je radost susreta živeći s Gospodinom služeći potrebnima onima koji su na margini društva, koji su zaboravljeni, ostavljeni. To znači sami sebe uložiti u animaciji različitog tipa: sportskom, kulturnim događanjima, slobodnim vremenom, svoje talente staviti u službi drugima.

I doista, kakav bi susret bio danas da nije bilo mladih iz ove zajednice, koji su se zdušno pripremili? Kava bi ova Euharistija bila da nije bilo mladih koji su se pripremili glazbom uveličati ovo slavlje. Kakva bi bila Crkva danas kad ne bi bilo kršćana autentičnih, kršćana vjerodostojnih, kršćana koji istinski vjeruju kako nas Krist ljubi, kako nas Krist želi radosne i vesele.

I mi bismo trebali biti oni koji će svojim riječima, svojim djelima, svojim životom govoriti poput proroka Izaije: Gle ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, Oon nas je spasio. Ovo je Gospodin u koga se uzdamo. Mi smo povjerovali dragom Bogu.

Dragi mladi! Želio bih da pođemo s ovoga susreta svjesni: Povjerovao sam! Stvarno sam povjerovao ne samo riječima. Povjerovao sam jer želim pronaći Krista. Krista naći, ne dolazi samo od sebe. Krist je došao k nama a mi smo pozvani čeznuti za njim. Vjerujem kako vam je ova priča poznata. Ali želi obih vas potaknuti da pođemo s ovoga susret radosno.

Jedan mladi redovnik razgovarao je sa svojim iskusnim subratom. Pitao ga je mnoge stvari o duhovnom životu i duhovnosti. Prolazeći pokraj jednoga jezera mladi redovnik upita starijega: je li on susreo Boga i kako se uopće može susresti s Bogom. Iskusni redovnik pozvao ga je neka uđe u jezero. Zaronio mu je glavu u vodu. Mladi redovnik tražio je načina izvaditi glavu iz vode. Iskusni redovnik držao ga je do kraja, i onda naglo pustio. Kad ga je pustio pitao je mladoga iskusni redovnik: Dok sam te držao u vodi, što si tražio? Mladi je redovnik odgovorio: Po svaku sam cijenu želio doći do zraka…

Dragi prijatelji, draga braćo Salezijanci, sestre Kćeri Marije Pomoćnice, dragi Salezijanci suradnici. Po svaku cijenu po cijenu bilo kakve žrtve, bilo kakvog napora, po cijenu odricanja, po cijenu odricanja onoga što mi neda mira. Mladima danas toliko stvari ne da mira: fejs, mobitela, internet… Odreći se svega iz ljubavi prema Kristu. Budimo s mladima. Budimo sanjari poput don Boska. Ako želimo biti sanjari poput don Boska onda tražimo Krista. Onda ćemo biti dionici prave Kristove žrtve. Nećemo biti poput onoga siromaha koji je bio na gozbi a nije bio u svečanoj odori. To je poziv svima nama. Ako želimo mlade voditi don Bosku ovo je najbolji način. Susresti Isusa, sjediniti se s njime onda nam neće izostati i druge radosti i milosti.

Veselili smo se prošle godine, i radovali se što smo mogli imati don Boskove moći u našim sredinama, u našim zajednicama. I don Bosko se veseli i očekuje nas. Kao što smo mi bili domaćini kad nam je došao po svojim moćima tako i on nas očekuje da i mi njega pohodimo u njegovu rodnom mjestu, na njegovoj rodnoj grudi. Već vas danas pozivam, nastojmo opravdati ono povjerenje, nastojmo savjesno i odgovorno vršiti svoja zaduženja, i vjerujte mi kako će tada roditelji pronaći načina i omogućiti vam putovanje.