SVETA NEDJELJA
Budilica je zazvonila u cik zore. Polumračno je. Srpanjske noći sve više se otimaju danu. Nedjelja je, a moram na put. Bože pomozi mi i oprosti što ću danas ostati bez Svete mise, mislila sam dok sam pakirala odjeću u putnu torbu. Živo su mi iskrsnule neke davne nedjelje iz djetinjstva. Već u subotu navečer okupali bi se, presvukli donje rublje, a sutra ćemo ujutro na Svetu misu u novijoj odjeći. Naučili su nas što smijemo, a što ne nedjeljom. Pokazivali su nam to vlastitim primjerom. Ručak je bio bolji nego inače i okupio bi nas za stolom s majkom i ocem. Podijelili bismo međusobno jelo, ali i riječi svećenikove nedjeljne propovijedi. Majka bi uvijek naglasila Sveta nedjelja, a tako smo je i živjeli. U roditeljskom domu, a i za studentskih dana, sačuvali smo nedjelju posebnu i svetu. Nastavili smo i dalje...
Zbunih se od naleta nostalgičnih misli jer moram još puno toga napraviti.
Roditelji su davno umrli, brat i ja otišli daleko. Eto, dođemo ponekad, uspomene vuku, ožive, kao i ovo moje jutarnje sjećanje na obiteljske nedjelje. Svaka stvarčica u kući podsjeti, progovori riječima majčinim, očevim. Živjelo se u našem domu mirno, skromno i pobožno. Slušalo se glas roditelja, molilo i radilo.
Najteže mi zatvoriti kućna vrata, stisnuti toplom rukom hladnu kvaku. Učini mi se kao da sam prerezala nit života kojom kuća živi. Ali moram dalje.
Sabrano se prekrižim, još jednom osvrnem s dvorišnih vrata, pogledam prema kipu Majke Božje na staroj gradskoj tvrđavi i uputim joj molbu da pazi na mene do kraja mog današnjeg putovanja.
Primorana ostaviti iza sebe sjećanja na nekadašnja blaga i mirna nedjeljna jutra, uputila sam se na putovanje od Sinja do Rijeke. Moram stići na prvi jutarnji autobus za Split. Do autobusne postaje prolazim dugom ulicom s brojnim kafićima. Gazim po razbijenom staklu, opušcima cigareta, pod nogama mi se koturaju bačene čaše. Na prljavom asfaltu prevrnute stolice. Osjećam se nelagodno, pomalo me strah, u mom inače pitomom gradiću.
O Bože, koračam li to najdražom ulicom svoje mladosti? Tu smo izmjenjivali prve zaljubljene poglede, nalazili prve simpatije, šetali prve šetnje u dvoje. Je li ova prljava ulica u nedjeljno jutro, ona ista čista ulica u kojoj smo iza sebe ostavljali samo blagi miris naših prvih jeftinih parfema?
Budi se nedjelja svečana i tiha u neredu i prljavštini.
Nesređeno teku moje misli. Gdje su oni koji ostaviše za sobom prljavi trag?
Oče! Majko! Jeste li u ranu zoru otvorili vrata svoga doma kćeri i sinu i jeste li im pogledali u zamagljene oči? Ili su se možda potiho uvukli u dom kako ne bi prekinuli vaš miran san?
Treba li počistiti prljave tragove što prije da se ne primijeti da su oni bili tu, pili i ludovali? Smijemo li samo ukloniti nered kao da se ništa nije događalo?
Ususret su mi dolazila tri mladića raskopčanih košulja i nesigurnog hoda. Jedan od njih mahao je kravatom. Glasovi su im tupo i muklo odzvanjali praznom ulicom.
Malo dalje nekoliko se mladića naguravalo oko automobila i bučno svađalo tko će sjesti za volan. Pitala sam se u strahu: „Što možemo napraviti da alkohol, brzina i umor neprospavane noći ne odvode u smrt naše mlade?"
Iz pokrajne uličice približavala mi se nepoznata djevojka, oskudno odjevena. Nisam joj mogla odrediti godine, ali primijetila sam blijedožutu boju njenog lica i usnice na kojima je, samo u kutu, ostao trag šminke. Besana noć upila je svježinu njezine duge crne kose. Odjeća joj je izgledala neuredno. Sasvim tiho upitala me kako će doći do autobusne postaje.
„Zajedno ćemo", odgovorila sam joj ljubazno. Osjetila sam da nije spremna za razgovor, ali sam je ipak upitala: „Vraćaš li se sa zabave?" „Da, ... ovdje je bolje nego u Splitu", odgovorila je.
„U vrijeme moje mladosti nije bilo takvih zabava, nismo cijele noći provodili vani", dodala sam.
Lagano se nasmijala krajičkom usnice, nekako bezvoljno i bez snage procijedila: „Tako kažu i moji roditelji." Na postaji smo se rastali. Ona je sjela na klupu i zamišljeno gledala ispred sebe. Dugo me u mislima pratila slika ove djevojke.
Nadolazio je lagani burin i dizao prašinu s asfalta. U Dalmaciji već dugo nema kiše, suša je. Prašina je ulazila u oči. Nisam voljela autobusne postaje, na njima ispraćamo, ili odlazimo, i uvijek je malo sjete. No neočekivani jutarnji prizor činio ju je zaista otužnom. Na bijeloj klupi nemoćno je sjedio mladić u pripitom stanju. Prijatelji su mu pomagali da ustane.
Stigao je prvi autobus za Split, a uskoro će i zvon jutarnje Zdravomarije probuditi usnuli gradić. Danas je Sveta nedjelja i vrijeme je za prvu misu. Vidim li to u daljini prve pobožne muževe i žene?
Hoće li ulični čistači uspjeti počistiti prljave tragove noći nedjeljnim ranoraniocima?
Meni nisu...
U Splitu je nedjeljno jutro bilo okupano svježinom mora. Bijeli zvonik katedrale Svetog Duje dizao se uspravno i svojom ljepotom prkosio i najljepšim jahtama usidrenim u splitskoj luci. „Nema Splita do Splita," pomislila sam.
Bus za moje daljnje putovanje do Rijeke, preko otoka Paga, spremno je čekao svoje putnike. Krenuli smo.
Po tko zna koji put ostajala sam zadivljena ljepotom svoje domovine, onim što nam je Bog dao i onim što smo izgradili i obranili.
Bura je sve više dizala valove čiji su se vrhovi pretvarali u bezbroj sitnih kapljica koje su počele stvarati bijelu koru na morskoj površini. Zanesena morem s jedne i ogoljelim otokom s druge strane, jedva sam primijetila da se autobus naglo zaustavio. Rekli su nam: „U kvaru smo!" Ostali smo između Paga i Novalje.
Eto, novi izazov na mom putovanju. Ali pomoćnim busom ugledali smo Novalju.
Mala otočka postaja pružala je neobičnu sliku u vruće nedjeljno jutro. Sve je vrvjelo od djevojaka i mladića. Jedni su se gurali prema busu za Zagreb, dok je vozač teško uspostavljao red. Shvatila sam da je njihova zabava završila, ali nisam vidjela ozarena lica kojima bi potvrdili da su ispunjeni srećom.
Prizor općeg naguravanja zaustavio mi je lokalni bus na kojem su svjetleće žaruljice ispisivale ZRĆE. Druga je grupa pojurila prema njemu. Oni su se očito još nadali uhvati komadić sreće.
Treći, polegli po prljavom podu ostadoše čekati bus za Rijeku. Čekala sam zajedno s njima pa sam ih imala vremena promatrati. Pri svakom pogledu osjetih gorčinu. Izgledali su mi slomljeno kao poslije bitke u kojoj ostadoše poraženi. S mobitelima u rukama i slušalicama u ušima njihali su se u ritmu glazbe. Činilo se kao da ih je netko povezao nevidljivim lancima i prisilio ponašati se isto i odijevati isto. Rastužilo me što su se olako odrekli svoje mladenačke osobnosti.
Opet sam se morala upitati: „Jesam li ja na ovom nedjeljnom putovanju upravo svjedočila posljedicama modernog zemaljskog pakla koji odvodi naše mlade u porok i ništavilo?"
Najednom mi se pogled zaustavio na lijepom licu mladića. Prepoznala sam ga. Bio je učenik škole na kojoj sam predavala. Ulazili smo zajedno u bus, pa sam ga stigla upitati: „Kako si?" „Dobar dan profesorice, bio sam na Zrću!" „I, kako je bilo?" znatiželjno ću. „Nikako profesorice, nikad više..., sve je to samo obmana i velika glupost."
„O hvala ti Bože", zadovoljno ću u sebi, „Još ima nade, ako je jedan progledao možda će i drugi."
Ukrcali smo se na katamaran. Bura je sve više dizala more koje je zapljuskivalo preko ograde broda. Sutra zasigurno neće biti moguće prijeći s Paga na obalu. I kad smo uzljuljani stigli na kopno izgledalo je kako je sve prebrođeno. Mirno smo se predali vijugavoj magistrali, svatko sa svojim dojmovima.
Od naših mladih putnika ni glasa nije bilo čuti. Najednom se nekolicina uzvrpoljila. Glasno su raspravljali i nervozno telefonirali. Moglo se razabrati da su nešto izgubili. „Treba sto kuna, treba je pronaći, zovi Igora, zovi..." Očito se jedna njihova prijateljica zagubila i ostala na Pagu, bez novca za povratak kući. Ni do dolaska u Rijeku nisu uspjeli pronaći rješenje i pomoći joj.
Već vidno uznemirena neobičnim prizorima s dugog nedjeljnog putovanja pobojala sam se: „ Jesu li se neki od mojih suputnika zaista ''''''''izgubili''''''''?
Stigli smo u Rijeku i razišli se, svatko na svoju stranu. Poželjela sam da ovo moje nedjeljno putovanje završi drugačije. Nakon kraćeg odmora, otišla sam na večernju misu.
U molitvi sam našla mir nedjelje. Uvjerila sam se, po tko zna koji put, da nema Svete nedjelje bez Svete mise , da nema mira bez molitve.
Na kraju mise crkveni je zbor zapjevao:
Ima jedna duga cesta,koja vodi sve do raja,
to je cesta, cesta mira, cesta mira i ljubavi (...)
Ponesena pjesmom, iz dubine duše poželjela sam neka i mladi koje sam danas srela na svom putovanju pronađu cestu koja vodi miru i ljubavi.
(28. srpnja 2013.g.)
Vojna Krizmanić, prof.
