Isusov posljednji hod od Jeruzalema do Kalvarije neizrecivo je potresan. Na tim mjestima odigrala se najveća drama koju je čovječanstvo ikada zabilježilo. Nedostaju riječi kojima bismo je opisali.

Nevini Osuđenik uspinje se na mjesto strašnog pogubljenja. Uspinje se teško, iznemogao od udaraca biča ... Nemoćno zastaje... Na krvavim ramenima nosi drvo križa koje Ga pritišće k zemlji.

Sporo hoda Mučenik nijem od boli koja mu razdire tijelo. Posrće, pada, bespomoćan i sam... Tri puta strpljivo ustaje pod teretom teškog križa, bez riječi, bez krika. Na licu iskrivljenom od boli ni traga mržnji. Broji On teške i bolne korake do vrha Kalvarije, do mjesta svog raspeća, do kraja, bez kojega ne bi bilo novog početka.

Prate Ga hladni i bučni glasovi rimskih vojnika koji odzvanjaju zajedno sa zveketom ubojitog oružja, dok posljednji put prolazi stazom koju natapa vlastitom krvlju.

Uokolo poludjele oči neprijateljske svjetine, a iz Njegovih preplašenih očiju kapaju nevine suze...

Krvnik Ga nemilosrdno, neumoljivo i okrutno tjera naprijed, pa Osuđenik iz posve slabog tijela mora pronaći posljednje iskrice snage kojima će doći do vrha.

Znoj kapa, kapa...s Njegova čela.

Za Pravednikom ostaje vidljivi trag krvi, suza i znoja. Trag vječno krvav. Nisu ga istopile tisućljetne kiše, ni osušio snažan vjetar, niti pomeo zaborav. Isusov trag ostaje kao opomena za vječnost.

Uz krvavu stazu nisu samo Isusovi neprijatelji. Tu je i Njegova majka koja Mu može pomoći samo pogledom.  Taj je pogled sadržavao najveću količinu ljubavi i boli istovremeno. Zasigurno je samo ljubav pomogla Mariji podnijeti  neizmjernu bol dok je gledala bespomoćnog Sina na stazi smrti.

Osim pobožnih žena koje Ga prate i žale, te Šimuna Cirenca koji Mu pomaže nositi križ, uz stazu je i Veronika, žena toplog srca koja teško gleda Patnika. Ona Mu pristupa i briše krvavo lice. Isusa je dirnula gesta ove dobre i samilosne žene pa joj na rupcu ostavlja trag svoga lica.

Više je žena uokolo, ali samo Veronika ima snage i hrabrosti pružiti Mu ruku pomoći.

Na vrhu Kalvarije tri križa. Slika stratišta od koje tijelom prolaze srsi. Razapinju Isusovo već polumrtvo tijelo na križ. Glava Mu klonula, žedan je. U Njegovom srcu, do kraja, samo ljubav i dobrota. Posljednje riječi upućuje Ocu na nebu, učeniku kojemu ostavlja na brigu svoju majku i raskajanom razbojniku. Potom Isus izdahnu...  

Zemlja je uzdrhtala...  Uokolo nastade tama... Sina Božjeg su izdali, nepravedno osudili, bičevali, šibali, izrugivali, stavili Mu na leđa teško drvo križa, okrunili trnovom krunom, skinuli Mu odjeću, razapeli na križ, kopljem proboli Njegovo tijelo i prolili Njegovu krv.

O, teška li grijeha na duši čovječanstva!

Korizma je.

Pokušajmo uzeti nekoliko minuta svakom korizmenom danu. Zaustavimo se u mislima uz stazu kojom je posljednje korake prolazio iznemogli Isus. Pratimo Ga, pođimo s Njim zajedno, i u dubini srca osjetimo bol Mučenika koji je podnio žrtvu za oprost naših grijeha. Osudimo sve koji su ga izdali pa i one koji to čine danas. Trudimo se proniknuti u pogled neizrecive ljubavi kojim Ga je gledala Marija. Oduprimo se okolini koja nas u tom sputava kao što se Veronika oduprla stražarima i obrisala mu lice.

Nemojmo profanirati korizmeno vrijeme i odricati se nekih užitaka - kolača, čokolade, cigareta... Jednostavno budimo s Isusom.

Učinimo to..., neće biti teško, samo nekoliko minuta u tišini duše, svakog korizmenog dana.

Isus će nagraditi našu samilost, a Marija našu ljubav prema svome Sinu.

Vojna Krizmanić, prof.