Veliki Petak - 10. travnja 2020.
Isusova slavna i spasonosna smrt
Obredi Velikog petka sastoje se od službe riječi, klanjanja križu i sv. Pričesti. Isus je umro na križu u vrijeme kad su Židovi u hramu ubijali jaganjce kojima se slavila Pasha, (Prolaz), sjećanje na prolaz anđela smrti. Krv tih janjaca kojom su bili obilježeni dovratnici domova spašavala je njihove prvorođence. Raspeti Krist je bio ostvarenje starozavjetne slike nevina jaganjca i obustava svih krvnih starozavjetnih žrtava koje su uzalud težile izmirenju ljudi s Bogom i donošenju spasenja. Isus je istinski vazmeni Jaganjac koji jednom zauvijek oduzima grijehe svijeta i svojom krvlju izbavlja Božje izabranike. Upravo stoga pred vazmenom stvarnošću prijašnje slike gube značenje i razlog postojanja. Isusova smrt je ispunjenje nade koju su obećavale bespomoćne starozavjetne žrtve. Proroci, a osobito Izaija, „vidjeli" su to iz davne prošlosti dok su motrili Slugu Jahvina, koji kao nevini jaganjac, odlazi u smrt da bi „mnoge opravdao".
U poruci Velikog petka sve je jasno: Pozornica je prljava politika, a zavedeni narod traži pravednikovu smrt. Petar slab čovjek, zanijekao je Učitelja, ali ostaje u kadru, jer se ne odvaja od nade za koju je vezan iskrenim pokajanjem. Juda nekoć prijatelj promeće se u neprijatelja, izdajnika te očajan odlazi u mrak samoubojstva. Isus pred Pilatom, Kajfom i ostalim prvacima u savezu s grijehom, šuti (nijemo janje vođeno na klanje!) kao veliki osamljenik pun ljubavi prema svakom čovjeku. „Evo čovjeka" ničim nije povlašten, obilježen je tjelesnim i duševnim ranama. U svijetu u kojem vlada trend heroja i u kojem glavni junaci uvijek pobjeđuju, nema mjesta ranama. U vjeri kršćana naprotiv ima i one su njezin zaštitni znak. Ljudi po prirodi žele biti neranjivi, skrivaju rane, čak preziru, ali to je gluma ili ludost. Nije moguće živjeti stvaran život i ne trpjeti. Tko god se odluči za otvoren i pošten život u ljubavi, mora biti spreman na rane. Isusa je više boljela nepravda, nego fizičko zlostavljanje. Petru će doviknuti: „Vrati mač u korice njegove!" Države, vojske, oružje i nasilje ovdje ne znače ništa. Ovo je bitka u kojoj Bog pobjeđuje ljubavlju. Ljubav je najjača sila na svijetu, ide do kraja, do križa, do smrti. To je istina koja pobjeđuje svijet i tako ga spašava. Isus će svojim ranama pobjeđivati sumnje svih kolebljivaca od nevjernog učenika Tome do posljednjeg Adama, jer rane imaju moć preobraziti čovjeka, sačuvati i posvetiti njegovo čovještvo unatoč slabostima.
Pod Isusovim se križem umovalo kao što se i danas umuje: „Mnoge je spasio, što ne siđe s križa, što sebe ne spasi? Nemoćan je, smrt će i njega pobijediti…" Isus nema obrane od takvih umovanja doli one koju izdaleka nudi pšenično zrno. Mora u zemlju, ali u sebi nosi nepokolebljivu nadu u žetvu uvjereno da ona neće izostati. „Kad budem uzdignut, sve ću sebi privući" Posvjedočit će to i rimski satnik kad na Golgoti ispovjedi: „Ovaj uistinu bijaše sin Božji!" Kako je moguće da poganin usred nesretne smrti prepozna Boga? To je prvo čudo Isusova trpljenja koje nije obično trpljenje, nego patnja Sina Božjega. Čudesnost su potvrdile i popratne pojave kao potres, pomračenje sunca, trganje hramskog zastora ili obraćenje desnog razbojnika. Isus koji je „radi nas i našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se, a sada tijelo dragovoljno prikazuje za žrtvu, stoga zavrjeđuje da ga častimo. Iz istog razloga obredi Velikog petka nisu sprovodno jadikovanje, nego liturgijsko slavlje. Isusova je muka dragocjeno mjesto Radosne vijesti, izvor nade svima koji umiru i pečat Božje ljubavi: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina…" Umrijeti ljudskom smrću usred Božje ljubavi znači steći moć i vlast nad takvom smrću, znači pobijediti samu smrt. Jedino je Isusova smrt bila jača od naše smrti. Mnoštvo vjernika pristupa križu na kojem se ta pobjeda dogodila, ljubi ga, časti i zaziva njegovu moć. Na križu je Isus svojom smrću pobijedio smrt i smrtnicima darovao besmrtnost. To je neoborivi razlog za nadu. Onaj koji je Isusa uskrisio od mrtvih, uskrisit će i naša smrtna tijela i suobličiti ih njegovu slavnom tijelu. Naša će smrt biti pretvorena u Pashu tj. Prolaz u život u kojem nema smrti. Samo vjernik koji je otvoren tom otajstvu i radosnoj vijesti koja u njemu odjekuje, može slaviti obrede Velikog petka, može častiti križ kao jedinu nadu i pozdravljati ga riječima: „Zdravo križu sveti, jedina nado!"
