Često me put navede u Vrliku. Sjetim se tada Petre i sjetno bacim pogled na kuće ispod stare Vrličke tvrđave. Jednom sam odšetala potražiti tetkinu i Petrinu kuću .... vratila sam se skrivajući suze.

Ispričat ću vam priču o jednoj dobroj i dragoj ženi koja je svoj život  proživjela skromno, ali hrabro.  Danas, nakon mnogo godina,  želim obnoviti sjećanje na njezin lik koji je u mom srcu ostao kao draga uspomena.

Rođena je u maloj Vrlici koju književnik Milan Begović vidi kao školjku zbog gorja koje ju zatvara s tri strane, ostavljajući joj tek blagi vidik prema jugu.Teško je naći pravu usporedbu za Vrliku. Meni su te vrličke kuće, poredane podno strmog i visokog brda, nalik nevještom dječjem crtežu na kojem sve izgleda zbijeno, maleno, slabašno i nepokretno. Samo  brdo iznad djeluje snažno i jako kao da želi naglasiti kako je sve u njegovom podnožju, kuće, ljudi i njihovi životi određeno nekom neumoljivom silom odozgo.

Uglavnom mlađi muškarci napustiše lijepu Vrliku i zaputiše se ususret drugačijem životu. Oni koji ostadoše kao i naša junakinja, živjeli su život utvrđen krutim pravilima sredine, strogim Božjim i patrijarhalnim zapovijedima. Tek ponekad skriveno bljesnuše iskrice u njihovoj svijesti kako život može biti i bolji i drugačiji. Ali nije se moglo, nije se smjelo... Trpjelo se, posebno žene. Pod tim malim djelićem neba, u okruženju ćudljive Svilaje i ledene Dinare plakalo se nijemo, nadalo uzaludno, slušalo pokorno oca, brata, muža. A kada se odlazilo u svijet, u životni prtljag spremalo se strpljenje i  poniznost. Bilo je to vrijeme u kojem su neizrecivo patile krhke ženske prirode sputane malograđanskim predrasudama.

Zvala se Petronila i bila je jedna od šestero djece stare vrličke obitelji. Svi su, osim Petronile, otišli iz rodne Vrlike i rasuli se - od Sinja, Šibenika i  Zagreba do daleke Amerike.  Ona ostade u mjestu svoga rođenja i tu proživi dugi životni vijek.

Pamtim je kada je bila već starija. Još i sada vidim njene velike, okrugle, bistroplave oči,  sitni razigrani lik, osjećam njenu dobrodušnost i iskrenost. Bilo je u njoj ponosa, osjećaja za pravdu, požrtvovanja za druge. Ta ženica nježne građe i  uvijek u odjeći tamnih boja zbog svoje je upornosti ostavljala dojam  žilavosti i čvrstine. Neizostavan detalj njezine odjeće bila je platnena torba preko ruke u kojoj je uvijek nosila krunicu.

U vrličkoj sredini prozvaše je Petra pa i mi rado prihvatismo kraće ime.

Silno sam se radovala kada bi se pronio glas: „Došla je Petra!"

Ono što me je posebno povezivalo s tom ženom, dok sam bila dijete, su njezine priče.  Čudesne i maštovite, lako su putovale od nje k meni.

Bilo je u tim pričama lukavih lisica, zlih sila koje u kišnim noćima skliznuše s vrličke tvrđave,  likova koji poput Ere dođoše s drugog svijeta, pa lijepih vila koje s vrličkim djevojkama kolo igraše na izvoru Cetine.

Kako sam odrastala ona mi je pripovijedala drugačije, ozbiljnije. Jednog ljeta povela me  u šetnju do vrličke česme. Zastale smo odmoriti se. Toplina ljetne večeri razmekšala joj je dušu i ona mi je pričala o veselim dernecima, pjesmi, kolu, vrličkim mladićima i djevojkama,  svojoj mladosti. Živost je izvirala iz svake izgovorene riječi, a u priči se osjećala želja za boljim životom od ovoga kojeg je živjela.

Bilo je trenutaka kada bi Petra osjetila težinu usamljeničkog života i nedostatak životnog elana. Tada bi pričala bolno, potresno i znala je ganuti do suza. U tim svojevrsnim životnim ispovijestima mogli su se naslutiti razlozi njezine samoće i kao da je htjela naglasiti kako nije mogla upravljati svojim životom.

Jednom mi je ispričala:

„Otišla sam u posjet sestri. Te hladne, blagdanske, zimske večeri u maloj kuhinji šestero je mališana sjedilo oko stola, dok je njihova majka pripremala večeru za štednjakom.  Mirno i sa strahom čekali su oca i osluškivali njegove korake. Najednom nastade muk. Svi smo uprli pogled u kuhinjska vrata. Otvorio ih je i umjesto pozdrava započeo vikom. Krenuo je prema štednjaku. Djeca su pobjegla u kut i stisnula se poput jaganjčića. Majka ih je zakrilila rukama. Uhvatio je lonac i podigao ga sa štednjaka. Prozrela sam njegovu suludu namjeru, skočila sam, stala ispred njega i poviknula: ''Samo probaj!'' Naglo je zastao, spustio lonac, mrko me pogledao, okrenuo se, izlazeći nešto promrmljao i zalupio za sobom kuhinjska vrata. Teškim koracima pijana čovjeka penjao se na kat. Nešto je lupnulo... Onda  sve utihnu.

Nismo prozborile ni riječi, nahranile smo gladnu i preplašenu djecu. Osjećala sam se nelagodno, moja sestra također. To se preda mnom dogodilo prvi put. Bilo je i dalje... Nisam uvijek mogla pomoći. Ništa se nije moglo učiniti. Takva je sudbina nas žena."

Vrijeme klizilo, godine protjecale kao vode tekućice, otapala se mladost, ostajali samo vidljivi tragovi života na duši i tijelu. Dani u osami postajali duži, noći besane, jutra iščekivana u čeznuću kako će dan ipak nešto promijeniti. Neke se Vrličanke poudavale pa ženika sve manje.

Petra ostade sama.

Iznenada njezina životna priča dobiva nagli obrat.

Nedaleko Petre živi njena tetka. Stara je, bez potomstva i nadasve usamljena. Ona nudi Petri sigurnost doma, a za uzvrat traži Petrinu pomoć u kući. Petra prihvaća tetkinu ponudu i s odanošću pokorne služavke, kuha, čisti, žrtvuje se za tetku dan i noć. Shvaća tu brigu kao nužnost i prihvaća je s ljubavlju. Vjeruje kako ih samo smrt može rastaviti.

„Moglo je biti i gore!" tješi se Petra i često se prisjeća majčinih riječi kako u starosti trebaš sigurnost i nekoga pored sebe.

Godinama ona revno  izvršava svoju dužnost, ne tuži se nikome, strpljivo ispunjava sve tetkine želje, jer ipak joj je dala ''krov nad glavom''.

Taj ''krov nad glavom'' stara je kamena  kuća pod vrličkom tvrđavom čvrsto priljubljena na kamenu strminu.  U dvorište se ulazilo kroz oveća drvena vrata, a nekoliko kamenih stepenica, čije je rubove izlizalo vrijeme, savladalo je strminu do dvorišta koje je bilo popločano i sivo. Hlad je činila krošnja zakržljale smokve koju je hranila škrta zemlja kamene litice. S jedne strane dvorišta, koje je pritiskalo dušu zbog svog sivila, bila je kamena kuća na kat. Drugu stranu zatvarala je omanja kućica. Ta slika vanjskog prostora nije mi izblijedila i posve jasno vidim svaki detalj tog okruženja. Mutne su mi slike unutarnjeg prostora kuće i nerado ih obnavljam jer mi nikada nisu zračile životom i toplinom.

Iz dubine sjećanja izvire mi jedan posjet Petri. Bio je neobičniji od drugih. Putovala sam s majkom u Vrliku. Taj put izostalo je naše uobičajeno veselje, koje je inače donosio svaki susret s njom, jer su nas obuzeli neki tužni osjećaji. Tek smo poslije shvatili kako je to bila crna slutnja na nepravdu koju će joj tetka ubrzo učiniti. Donijeli smo joj nešto hrane, odjeće i novca. Sjedila je sama ispred manje kućice i šivala. Naš ju je dolazak iznenadio i razveselio.  Žurno je ustala i sramežljivo nam pružila ruku. Ugostila nas je toplinom svoje duše jer je jedino toga imala u izobilju.

Tetku smo vidjeli poslije kada je iz drugog dijela kuće sišla u dvorište. Niska rastom, podeblja, pogurena, hodala je sporo oslanjajući se o štap. Nije bila razgovorljiva, odavala je dojam nezadovoljne žene. Potpuno mi je nestao iz sjećanja njezin izraz lica, pamtim samo da nas nije gledala u oči. Ne sjećam se ni tetkina imena, jer ga Petra nije spominjala. Riječ ''tetka''  značila joj je čvrstu rodbinsku vezu i ulijevala joj sigurnost.

A onda, nakon dugogodišnje i velike Petrine žrtve, iznenada i neočekivano tetka je prekršila dano obećanje.  Ova  skromna i nedužna ženica ponovo će osjetiti težak teret samoće i siromaštva.

Hoće li u starosti pokleknuti pod tim teretom?

Cijelo njeno biće obavila je tuga. Mršavo tijelo, staračke ruke i izrazite bore na njenom licu bili su znakovi pretrpljene patnje.

Možda su se mnoge od tih vidljivih promjena dogodile upravo onog dana  kada je Petra saznala da je njezina tetka našla imućnog čovjeka koji će o njoj skrbiti i kome će ostaviti svoju kuću i sve što posjeduje, a Petri ostavlja tek mali sivi sobičak na uporabu do svoje smrti i od nje odvaja domaćinstvo.

Toga je dana bezdušno prekinuto dano  obećanje u maloj kamenoj  kući pod vrličkom tvrđavom i zaista su zle sile iz Petrinih  priča sišle s tvrđave i sručile se na nju svom snagom. Toga se dana u Petrinoj duši srušio mit o tetki dobročiniteljici. Osjećala se iskorištenom i odbačenom.

Došla starost, tijelo oslabilo, snaga nestala, hod se usporio, kosa posjedila, kosti zaboljele. Stare priče su ispričane, a za nove ponestalo riječi. Obećanje palo u zaborav, nema toplog doma, skromnog ručka i sigurnosti zajedništva. Starost postala bolna i preteška.

Hoće li Petra moći dalje sama?

Ova razočarana i usamljena starica odlučila je započeti veliku životnu bitku i uputila se tražiti  pravdu. Tko bi izbrojio njezina brojna putovanja iz Vrlike do sinjskog i splitskog suda?

Pamtim je sa sudskim pozivom u rukama, komadom kruha u torbi i tračkom nade u očima.

Što je ova sirotica, bez ičije pomoći, govorila u svoju obranu na sudskim ročištima u polumračnim sudskim sobama, s kolikom je odvažnošću stajala pred strogim državnim službenicima i njihovim dvosmislenim prašnjavim spisima  i kako je slabašnim, staračkim glasom branila svoju istinu - nikada nismo saznali.

S tugom vam moram  reći da svoju zakonsku, a nadasve ljudsku pravdu nije pronašla. Zakon je bio na tetkinoj, a patnja na Petrinoj strani.

Kraj njezinog života bio je i kraj njene bezuspješne borbe. Umrla je u domu za starije osobe, možda od starosti, a možda i od tuge. Ispratili smo je dostojanstveno. Vječni mir nije našla u svojoj Vrlici, mirno počiva dalje od tetke.

Što je dalje bilo s tetkom ne znam vam reći. Je li i potrebno?

Petra je rođena davne 189*. Bila je sestra moje bake. Mnogo se od tada promijenilo u životu žene. Žene su postale samostalne, rječite, poduzetne i uspješne. Ipak, jedno do danas ostaje nepromijenjeno. Žena nije kip od kamena, ona je fino tkanje od samih osjećaja i na svom životnom putu, onda i danas, žena traži poštovanje, ljubav i iskreno prijateljstvo, a često joj je taj put zbog razočaranja  proliven suzama.

Nažalost, priča o Petri samo je jedna u nizu tužnih ženskih priča.

Vojna Krizmanić, prof