13. travnja 2016. - Večernja u zagrebačkoj katedrali uz tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića

Liturgijsko čitanje: Heb 7, 24-27

Homilija kardinala Bozanića - Braćo i sestre!

1. Tijekom vazmenoga vremena često susrećemo temeljno raspoloženje Isusovih učenika, nakon što su vidjeli uskrsnuloga Gospodina, a to je raspoloženje radosti. Više nam je puta naviješteno: Obradovaše se učenici, vidjevši Gospodina. U toj istoj radosti smo sada i mi.

Ta uskrsna radost vidljiva je večeras u susretu Crkve koja se raduje Gospodinu po životu svetoga Leopolda Bogdana Mandića. Naime, svako je slavlje svetih slavlje Isusa Krista. Sveci su konkretna ostvarenja spasenjskoga Božjeg nauma, jer oni navješćuju i svjedoče čudesna djela Isusa Krista.

U ovome večerašnjem slavlju odražavaju se neke od važnih istina. Ponajprije istina da smo kao Crkva Božji narod u hodu, s Kristom i za Kristom, znajući da zemlja nije naš konačni dom. U tome hodu smo u zajedništvu s onima koji su snagom vjere prošli taj put i ostali nam blizi, naročito u trenucima kada smo u kušnji da pred vidljivim znakovima smrti previdimo istinu vječnoga života.
Večeras živimo istinu da smo poslani drugima naviještati Radosnu vijest i upućivati ljude prema vječnom životu. I ova naša kratka procesija, kojom smo povezali trg ispred katedrale i ovaj oltarni prostor, središte naše nadbiskupijske Crkve, pokazuje kakav je kršćanski način naše prisutnosti u svijetu. Ponajprije to je zajednički hod kojemu prethodi znak Krista raspetoga koji nam je podario svjetlo uskrsnuća. To je hod u molitvi i pjesmi, usmjeren prema istome cilju. To je hod u kojemu ne možemo previdjeti svoje bližnje, nego im pomagati i usmjeravati im pogled prema Božjemu milosrđu, kako bi mu radosno i otvorena srca pristupili u Isusu Kristu.

To nam je ohrabrenje danas upućeno u Poslanici Hebrejima: o Isusu Velikome svećeniku koji "ostaje dovijeka" "i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu". Isus je Veliki svećenik koji je prinio sama sebe, jedanput zasvagda.
2. Za razliku od ljudskih prinosa koje treba ponavljati i prinositi i za sebe i za druge, Isus je pravi Bog i pravi čovjek. On je Bog koji obuhvaća sva vremena i sve ljude. On je i čovjek koji je ušao u našu povijest, da bi obnovio ljude i sve stvoreno. On je bio iskušavan grijehom, ali ga zlo nije pobijedilo. On ne treba ponavljati žrtvu i prinose materijalnih dobara, nego je na svome križu Ocu prinio sama sebe i cijeli svijet.

Ta je žrtva posve različita od svih drugih. Ona govori i o tome kakav treba biti prinos nas kršćana, a to je duhovni prinos u darivanju života bližnjima, kako je to učinio Krist (usp. Rim 12, 1).

Braćo i sestre, to je važno primijetiti, dok se nalazimo oko tijela nama tako dragoga svetog Leopolda, koji je u jednostavnosti i ljubavi nasljedovao Isusa i sebe prinio za spas bližnjih. On je sebe prinosio za spas ljudi koji su tražili oslobođenje od zla i koji su tražili mir što ga može darovati samo Bog.
Dragi vjernici, u odnosu čovjeka prema Bogu te čovjeka prema čovjeku postoji i kušnja da vidimo samo izvanjsko i po tome prosuđujemo; da se zaustavimo na sjaju zemaljskoga.

Sveti Leopold u krhkosti svoga tijela, u skromnosti svoga života i djelovanja, u neznatnosti svojih prohtjeva i u redovničkoj ljubavi, siromaštvu i poslušnosti Bogu, pokazuje kako i najskrovitiji život postaje predivan život radosti i slobode u kojem se objavljuje sam Bog.

3. Sveti Leopold je gotovo trideset godina satima bio u ispovjedaonici, maloj sobici, dočekivao i slušao ljude te služio opraštanju kojim je Bog vraćao ljude u život, obnavljao snagu i liječio rane. Braćo i sestre, koliko je samo veličanstvenih ljudskih djela nestalo s pozornice svijeta i ušlo u zaborav. Koliko je samo sjaja i ljudskih veličina potamnilo. Ali ta mala sobica svetog Leopolda ostala je privlačnom i njoj se ljudi dive više negoli svemu bogatstvu.

Sveti Leopold se nije osvrtao ni na primjedbe, nekada šaljive, a nekada zlobne, koje su mu dolazile i od njegovih najbližih. Nije se osvrtao na prigovaranja da je previše blag, da ima "široke rukave", da ne razlučuje pozorno u postupanju prema grješnicima.
Ljudi su u njemu prepoznavali Božju dobrotu i blagost, a sam je pak govorio: "Kažu mi da sam predobar, ali, ako netko dođe i klekne pred mene, nije li to dovoljan dokaz da želi primiti oproštenje od Boga?" Svojoj je subraći tumačio da nam je Isusa dao primjer i da nismo mi umrli za duše, nego je On prolio svoju božansku krv za sve ljude.

I kada bi mu Isus prigovorio zbog širokogrudnosti – šaleći se kaže sveti Leopold da bi mu odgovorio: "Ali, taj loš primjer dao si mi ti, Gospodine! A ja još nisam došao do stupnja ludosti da umrem za duše!"

4. Premda bi se iz takvih pristupa moglo pomisliti i na lakomislenost, ovaj skromni kapucin, koji je svima naviještao i očitovao neizmjerno Božje milosrđe, sam je istodobno živio sveti strah pred Bogom. Svjestan Božje veličine i svetosti, ponizno govoreći da teško ne griješi i da ima djetinju dušu, dobro je poznavao svu ljepotu i dramu sakramenta pomirenja.

Svjedočanstva govore da je – poput Isusa u Maslinskome vrtu – u svojim zadnjim godinama, a osobito u trenutcima umiranja, duboko proživljavao otajstvo samoće. I samo je riječ njegova ispovjednika bila dovoljno snažna da prožme njegovu muku. To pokazuje da i on, koji je u sakramentu ispovijedi, Božjim milosrđem tolikima vratio svjetlo u životnu tamu, i sam je trebao milost Božje blizine koja silazi na nas u sakramentu svete ispovijedi.

I dok se danas nerijetko raspravlja o odnosu Božjega milosrđa i Božje pravednosti, sveti Leopold je taj odnos živio prateći Krista raspetoga. Pokornicima je usmjeravao pogled prema Kristovoj ljubavi i otvarao Vrata milosrđa, a sam je u svome srcu čuvao otajstvo Božje pravednosti, tako da je pokornicima, nakon što ih je odriješio, često govorio: Ja ću izvršiti pokoru.

5. Braćo i sestre, ovi milosni dani koji su nam darovani ne u vremenu korizmene pripreme za slavlje Uskrsnuća, nego u vremenu vazma, u kojemu molimo snagu Božjega Duha za Crkvu, istinski su poticaj da vidimo kako se Crkva obnavlja u snazi svetih sakramenata. Ne smijemo previdjeti da je sakrament pomirenja, zajedno s euharistijom živo srce kršćanstva.

Danas je pred nas postavljeno propadljivo i slabašno tijelo poniznoga hrvatskog kapucina Bogdana Mandića iz Herceg-Novog, o sto pedesetoj obljetnici njegova rođenja, da se ne obeshrabrimo i da u slabosti prepoznajemo Božju jakost. Da vidimo iz čega se Crkva rađa i radi čega smo pozvani biti živi članovi Crkve. Da vidimo što Crkvi daje sigurnost i gdje su usidrene njezine nade.

Ovaj naš susret, ispunjen pobožnošću, potvrđuje riječi psalma: Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji (Ps 127, 1). Ako je pak Gospodin s nama, ako smo s njime pomireni, tada sve naše poteškoće imaju drukčiji okus, okus svetosti, koje smo dionici.

I premda je naša molitva na drugim mjestima i u drugim vremenima vrijedna onoliko koliko nam je srce predano Bogu, ova prisutnost tijela svetoga Leopolda čini naše srce punijim i gorljivijim. Ovdje se skupljaju toliki osjećaji i nakane. Ovdje se osjeća čudesna istina naše upućenosti na Boga i veće osjetljivosti prema ljudima. Ovdje se ponovno čuju bezbrojne molitve našega hrvatskog naroda, kojemu molimo vjernost Božjim obećanjima.

Ne mogu na kraju ne izraziti svoj osjećaj radosti što je sveti Leopold u našoj prvostolnici, u katedrali u kojoj se tijekom godine toliko ispovijeda; u kojoj Božje milosrđe svakoga dana dodiruje ljudske živote. Danas se u ovoj Svetoj godini milosrđa na dojmljiv način ovdje ostvaruje susret sa Svecem koji je život posvetio ispovjedničkoj službi.

Sveti je Leopold snagom otajstvene Božje prisutnosti ponovno među svojim narodom; ne da bismo mi gledali njega, nego da bismo po njemu vidjeli i susreli Boga.
Zato na kraju ponavljam riječi svetoga Pavla: "S radošću zahvaljujmo Ocu koji nas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti" (Kol 1, 12).

Sveti Leopolde, zagovaraj nas da vidimo Božje milosrđe, da mu pristupimo i da živimo u njegovoj milosti.

Sveti Leopolde, moli za nas! Amen.

13. travnja 2016. - Homilija sisačkog biskupa Vlade Košića na misi u zagrebačkoj katedrali uz tijelo svetog Leopolda Bogdana Mandića

Velika je to milost

Najprije želim izraziti radost sviju nas što je naš sv. Leopold među nama, u našoj zagrebačkoj katedrali, u svojoj i našoj Hrvatskoj!

Draga braćo i sestre, štovatelji sv. Leopolda, želio bih večeras istaknuti tri velike odlike koje su krasile našeg zemljaka sv. Leopolda Bogdana Mandića, poniznog kapucina i zaštitnika ove Godine Božjeg milosrđa: prvo - on je, i u tuđini, jer je najveći dio života proveo u Italiji, uvijek pa i uz cijenu trpljenja isticao da je Hrvat, čime je sigurno zauzeo časno mjesto među hrvatskim domoljubima i rodoljubima; drugo - on je neumorni radnik na pomirenju istočnih Crkava s Katoličkom Crkvom te ga možemo bez sumnje nazvati apostolom ekumenizma, i treće - sveti Leopold vjerni je djelitelj Božjeg milosrđa, osobito u sakramentu pomirenju, i to sve do žrtve vlastita života.

1. Premda je sv. Leopold kao svećenik veoma kratko djelovao u Domovini, on nikada nije zatajio da je Hrvat. Kada je 1917. bjesnio rat između talijanskih i austrougarskih snaga, talijanska je vlada naredila da svi državljani Austro-Ugarske u pograničnom području trebaju prihvatiti talijansko državljanstvo ili će biti zatočeni u južnoj Italiji. Kada su ga njegova redovnička braća nagovarala da uzme talijansko državljanstvo, jer da je to tek puka formalnost, on je odlučno odgovorio: "Ne, krv nije voda! Ne može se izdati krv!" (A.Baković, Naš Bogdan, 41). I krajem srpnja 1917.bio je prognan u južnu Italiju gdje je obišao nekoliko samostana do kraja prvog svjetskog rata. Na primjeru sv. Leopolda, čije je porijeklo bilo iz Bosne, a preci mu bili bokeljski mornari časnici, važno je naučiti poštivati svoj rod i svoju domovinu. Neki, pa i katolici, spremni su danas zatajiti svoju pripadnost hrvatskom rodu ili to smatraju nevažnim pa i nazadnim spominjati, no, što je čovjek koji nema korijena, koji prezre samoga sebe? Zar on može bilo kome nešto pomoći i druge voljeti, ako ne voli sebe i svoje? Naš blaženik Alojzije Stepinac to je veoma dobro znao kada je rekao: "U ljubavi prema hrvatskome narodu ne dam se ni od koga natkriliti!" No, ljubav prema svojem narodu nije u preziru drugih, dapače! Samo tko ljubi svoje, cijeni i poštuje tuđe, a – kako lijepo reče naš bl. Alojzije – nitko ne može zamjeriti djetetu što više voli svoju majku nego tuđu. I što je zanimljivo, sv. Leopold nije se žalio što je zbog svoje nacionalnosti morao trpjeti progone i putovanja od samostana do samostana. On je svako trpljenje strpljivo podnosio. Naš blaženik kardinal Alojzije veoma je štovao svetog Lepolda. Kada je već bio pri kraju života, u kolovozu 1959., rekao je župniku Vranekoviću: "Moj život ide kraju… Molim Isusa da sve podnesem patienter (strpljivo), kad nisam toliko savršen da trpim libenter (rado) i ardenter (gorljivo)." On je objesio sliku o. Leopolda Mandića nasuprot krevetu da bi ju ležeći mogao gledati. I taj ugodnik Božji imao je slične boli. Kardinal je čitao u krevetu njegov životopis te navodio slugu Božjega sebi na utjehu: "Trpjeti se mora. Tako hoće Bog." (A: Benigar, Alojzije Stepinac, 738). A mi? Koliko smo spremni trpjeti za svoju odanost Isusu, koliko za svoj narod i njegovo dobro? Prava ljubav uvijek pretpostavlja spremnost na žrtvu. Sv. Leopold mnogo je trpio zbog čežnje za domovinom. Napisao je pred smrt svojoj nećakinji Karli Ostoji u Rijeku: "Što bivam stariji, to osjećam sve dublju nostalgiju tj. sve mi je milije sjećanje na moje drage, na moju nestalu obitelj, na rodni kraj…" Dapače, napisao je 1927: "umrijeti bih želio u svojoj domovini… odnijeti svoje siromašne kosti među svoj narod." (A.Baković, Naš Bogdan, 48). Umrijeti mu se nije posrećilo u domovini, ali njegove "siromašne kosti" danas i ovih dana su među njegovim narodom. Velika je to milost za nas koji smo večeras ovdje, ali i za sav naš hrvatski narod. Molimo stoga sv. Leopolda da nas nauči ispravno i duboko ljubiti svoj narod!

2. Drugo, sveti je Leopold bio gorljivi molitelj za jedinstvo kršćana, osobito apostol sjedinjenja pravoslavnih kršćana s katolicima. On je sve svoje napore, žrtve i molitve Bogu izručivao upravo na tu nakanu. Dolazio je iz Boke kotorske, točnije iz Herceg-Novog, gdje je uz katolike živjelo i puno pravoslavnih kršćana. On je želio da se ponovno svi kršćani ujedine, da bude jedan pastir i jedno stado. Molio se za to da se pravoslavni sjedine s katolicima pod jednim vrhovnim zemaljskim pastirom, rimskim papom. Sv. Leopold zapisao je 18. lipnja 1887. da je osjetio Božji glas koji ga je pozvao na molitvu i stjecanje zasluga za povratak nesjedinjenih. Kada je 1890. postao svećenik, povjerio je svoju želju da pođe na Istok poglavarima reda, ali oni su držali da on nije za to sposoban te ga nisu poslali u slavenske zemlje da bude promicatelj sjedinjenja kršćanskog Istoka sa Zapadom. Pa ipak, premda nikada nije otišao na Istok, punih pedeset godina sv. Leopold bio je veliki promicatelj i apostol kršćanskog jedinstva, dapače i žrtva za sjedinjenje. Prinosio je Bogu samoga sebe za žrtvu na tu nakanu. Godine 1907. sv. Leopold shvatio je da je svaka duša koja mu dođe na ispovijed – njegov Istok. Njegov životopisac Pietro Bernardi piše: "Svakog pokornika koji priđe k njemu da se kod njega ispovijedi, on prima kao da je jedan od pripadnika istočnih naroda, koji se po njegovu posredništvu vraća u Rimokatoličku Crkvu. Njegovo je djelovanje imalo, prema tome, dvostruku aktualnu nakanu: učniti dobro ovoj jednoj duši koja je stajala pred njim kao pokornik i ujedno u ovoj duši spasiti jednu dušu između one djece Crkve koja su daleko od jednog ovčinjaka Kristova." O tome imamo niz zapisa sv. Leopolda koji je dao zavjet za istočnu braću, koji je često obnavljao: "Sav smisao moga života bit će one božanske riječi: Bit će jedan Pastir i jedan ovčinjak." "Zavjetom se obvezujem da ću sve sile svoga života upotrijebiti, u skladu s poslušnošću svojim poglavarima, za otkupljenje nesjedinjenih Istočnjaka." Tako je pisao sv. Leopold.

Molimo, braćo i sestre, zagovor sv. Leopolda za našeg kardinala blaženog Alojzija Stepinca. Neka sv. Leopold njemu izmoli što skoriju kanonizaciju, što će također pridonijeti ekumenskom zbližavanju jer prema odluci pape Franje upravo se priprema s radom mješovito katoličko-pravoslavno radno tijelo koje treba razmotriti naše međusobne odnose koji su opterećeni lažima, nasiljem i manjkom bratske ljubavi. Sv. Leopold je znao da je za sjedinjenje pravoslavnih s rimokatoličkom Crkvom potrebno prinijeti mnoge žrtve, žrtve odricanja od zabluda, pouke o naravi istinske Kristove Crkve – ali to se neće dogoditi na silu, nego jedino iskazivanjem milosrđa koje je obilno pokazivao i dijelio uime Isusovo koji jedini milosrdno oprašta i daje milost spasenje onima koji ju mole.

3. Kada je sv. Papa Ivan Pavao II. Leopolda Bogdana Mandića 1983. proglasio svetim, proglasio ga je i zaštitnikom ispovjednika. Doista, sav Leopoldov rad može se sažeti u ovome: bio je ispovjednik, djelitelj Božjeg oproštenja, oruđe Božjeg milosrđa.

U buli "Misericordiae vultus – Lice milosrđa" kojom je papa Franjo najavio Godinu Božjeg milosrđa, koja traje od 8. prosinca 2015., a završava 20. studenoga 2016., Papa ističe važnost sakramenta pomirenja i ulogu svećenika-ispovjednika. On kaže da su "ispovjednici pozvani biti uvijek i posvuda, u svim okolnostima i usprkos svemu znak da je milosrđe na prvome mjestu." (MV, 17).

Takav je upravo bio sv. Leopold, dapače, mogli bismo čak reći da je sv. Leopold bio mučenik ispovjedaonice. Poznato je da je neumorni ispovjednik privlačio veliko mnoštvo pokornika svih staleža i dobi, koji su u njegovu sobicu-ispovjedaonicu dolazili da u njoj nađu utjehu i pomoć, tj. Božje milosrđe.
U knjizi-intervjua "Božje je ime milosrđe" papa Franjo je na pitanje novinara Andreja Torniellija, kojih se milosrdnih svećenika sjeća koji su ga nadahnuli, između ostalog spomenuo i sv. Leopolda Mandića: "Jedan svećenik, moj prijatelj, koji je išao njemu na ispovijed, rekao je: ''Oče, vi ste previše velikodušni. Rado se kod vas ispovijedam, ali čini mi se da ste previše velikodušni.'' A otac Leopold će: ''Ma tko je bio velikodušan, sinko moj? Gospodin je bio velikodušan; ta nisam ja umro za grijehe, nego Gospodin. Kada je bio onako velikodušan prema razbojniku, kakav je mogao biti s drugima!''" (Papa Franjo, Božje je ime milosrđe, str. 29).