Propovijed splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića, Euharistijsko slavlje, Solin, 16. rujna 2018.

Liturgijska čitanja: (1 Sam 1, 20-22.24-28; 1 Iv 3, 1-2.21-24; Lk 2, 41-52)

1. Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica", kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka. Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas. Okuplja nas uvjerenje da je obitelj svetinja, put života i budućnosti, put Crkve i društva. U ovim vremenima potrebni su nam ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga. Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.

2. Svi smo djeca svojih roditelja, ali smo i sinovi i kćeri svoga vremena. Živimo u dinamičnom vremenu tolikih izazova, brzih promjena, mnoštva informacija, raznolikog znanja, tehničkih mogućnosti, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem. U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake. Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih." (Post 1,27) „…i bit će njih dvoje jedno tijelo." (Post 2, 24)

3. Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti! Život ima svoju logiku koliko god to netko nijekao. Čežnja za biti ljubljen i ljubiti kako bi se darovao život u obiteljskom zajedništvu, čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi. Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen. Ova želja za pripadanjem zajednici i sličnost s Bogom u darivanju novog života ne može nestati jer je dio identiteta svakog čovjeka! O tom nam svjedoče i toliki mladi koji u svojim snovima i u svojim odgovorima na anketna pitanja obitelj stavljaju na prvo mjesto, a sebe žele vidjeti u trajnom i plodnom bračnom zajedništvu.

4. U evanđelju smo čuli o slučaju gdje se ide na put života, na put bez Isusa ili ga se traži tamo gdje on nije. Opasno je hoditi bez Krista. U tome se vidi i današnja slika svijeta koji pokušava tražiti brak i obitelj tamo i u onome gdje oni nisu! Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu. Time se brak i obitelj predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno. Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi „za" ili „protiv" obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.

5. Na Devetom svjetskom susretu obitelji papa Franjo reče: „Božja se ljubav u našem svijetu utjelovila u obitelji, te po svjedočanstvu kršćanskih obitelji u svakom naraštaju ima moć probiti svaku zapreku kako bi pomirila svijet s Bogom te od nas učiniti ono što smo oduvijek bili određeni biti – jedna ljudska obitelj koja zajedno živi, u pravednosti, u svetosti, u miru." Na to nas podsjeća i sv. Ivan: „Ljubljeni! Gledajte koliku nam je ljubav darovao otac. Djeca se Božja zovemo i jesmo!" (1 Iv, 3,1) Doista, Božja ljubav je prisutna u hramu bračnog zajedništva. (usp. Amoris laetitiae, str. 246.) Njegova ljubav je snažno prisutna u današnjem svijetu preko nezamjenjivog otajstva bračne ljubavi i obiteljskog zajedništva. Što je danas više potrebno nama u Lijepoj našoj od autentičnog zajedništva? Samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.

6. Hrabri oče i neustrašiva majko, dar života kojeg ste primili po svojoj djeci otvara vas i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. Toga je bila svjesna i starozavjetna žena-majka Ana koja zahvaljuje Bogu na daru djeteta kojega ona sa svoje strane zahvalno daruje Bogu. Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije. Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe. Koliko god vam se ponekada čini da im je moderna tehnologija privlačnija od razgovora s vama, oni ipak duboko čeznu za razumijevanjem i prihvaćanjem, za živom riječi, za vašim pogledom i toplinom. Nitko vas u tome ne može zamijeniti!

7. Ponosne obitelji, vaše su svakodnevnice puno više prožete pozitivnim obiteljskim događajima koji ostavljaju snažne i radosne tragove na vaše živote. I to je ona radosna povijest koje se sjećate i koja vas nosi u trenutcima poteškoća i nejasnoća. Jasno je da će tih trenutaka biti. Stoga je važno da se osim sjećanja na radosne trenutke vašeg zaručničkog i bračnog zajedništva, svakodnevno susrećete i s Gospodinom u zajedničkoj molitvi kako bi mu rekli svoje brige i obiteljske potrebe, kako bi ga zamolili da vam pomogne pokazati ljubav, da mu zahvalite za život i za sve dobro u vašim životima. Zajednički hod molitve ima svoj vrhunac za euharistijskim stolom, osobito nedjeljnom. Isus kuca na vaša vrata kako bi podijelio s vama kruh i vino – svoje tijelo i krv. Dragi supružnici, u slavlju nedjeljne euharistije obnavljate svoj bračni savez vjernosti i ljubavi, jer dok čujete Božju ljubav: ovo je moje tijelo, moja krv za vas, zar vas to ne podsjeća na sklapanje vašega bračnog saveza? Zapravo isto ste rekli: ovo je moje tijelo i moja duša za tebe! (Usp. Amoris laetitae, str. 248-249)

8. Blaženi Alojzije Stepinac u svoje vrijeme reče: nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu! Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijeniti ću samo ime države: „Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti." Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine. O tom svjedoči i jedna svetica koja je bila ovdje u Solinu 1976. godine, sveta Majka Terezija koja reče: „Nikada se ne bih posvetila služenju siromasima da nisam naučila u svojoj obitelji ljubiti, uvažavati i pomagati siromahe."
9. Braćo i sestre! Obitelj je i dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! Koja obitelj? Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!

Riječi zahvale zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića, predsjednika HBK, Euharistijsko slavlje, Solin, 16. rujna 2018.

S ovim našim Prasvetištem, gdje slavimo treći susret hrvatskih katoličkih obitelji, vežu nas drage i lijep uspomene: Od onoga slavlja sa sv. Ivanom Pavlom II., u listopadu prije dvadeset godina, kad je ovdje s mladima pjevušio „Zdravo Djevo Kraljice Hrvata". Kako uz to zaboraviti veliku tisućitu obljetnicu naše kraljice „Jelene slavne", koja ovdje počiva?! Njezina godišnjica bila je povodom započeti upravo ovdje naša povijesna okupljanja u vremenima nimalo sklonim za vjeru i Crkvu. Tako smo od Solina, preko Biskupije kod Knina, do Nina i Marije Bistrice obavili „veliku devetnicu" (1976.-1984.) spomena 13 stoljeća našega kršćanstva. - Evo, nas opet u ovom Prasvetištu na susretu naših obitelji. Ovakav oblik susretanja počeli smo u Zagrebu, 5. lipnja 2011., kada nas je pohodio papa Benedikt XVI. Tada smo pod geslom „U Kristu zajedno" slušali njegove poticajne riječi i poziv obiteljima neka „budu hrabre i neka se raduju majčinstvu i očinstvu", jer „otvorenost životu znak je otvorenosti prema budućnosti". I vječnosti. Tri godine kasnije, pošli smo do Rijeke, te 19. travnja 2015. našli se u Gospinu svetištu na Trsatu, pod geslom „Obitelj - nositeljica života, nada i budućnost Hrvatske". U logotipu toga susreta posebice su bili istaknuti „muž i žena koji uzdignutim rukama drže Hrvatski zavjetni križ o Ninskom zavjetu iz 1979. koji glasi: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi.

Završavajući ovo slavlje našeg trećeg susreta, dođe mi ponoviti Petrove riječi s Gore Preobraženja: „Lijepo nam je ovdje biti". Lijepo je slušati žubor rijeke Jadro, koja simbolizira naš hrvatski Jordan i naše Jadransko more koje svojom plavom bojom umiva bijelo kamenje, oblivenom crvenom krvlju tolikih mučenika ove nadbiskupije i čitave Domovine. Lijepo nam je i osjećamo se kod kuće s vama, drage i poštovane obitelji iz bliza i izdaleka, iz Domovine i iz inozemstva. Jer, vi ste „pravi izvor života i razlog naše radosti" kako piše na logotipu ovoga susreta.

A da nam je ovdje danas bilo lijepo, dugujemo zahvalnost mnogima. Najprije tebi, starodrevna i dična nadbiskupijo splitsko-makarska, nekoć solinska, na čelu s tvojim pastirom Marinom i njegovim vrijednim klerom i suradnicima koji su uložili puno truda i ljubavi u pripremi ovoga Trećega nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu. Hvala vam. Zahvalu upućujem i Vijeću HBK za život i obitelj na čelu s dubrovačkim biskupom mons. Matom Uzinićem i svim članovima Vijeća. No, najveću zahvalnost dugujemo i upućujemo vama, dragi očevi majke, drage obitelji koje ste po koncilskoj definiciji „prva škola društvenim vrlina" i „Crkva u malom" (FC 49). Budite i ostanite „intimna zajednica života i ljubavi" (GS 48) koja je prema Stvoriteljevu naumu u službi života i odgoja novih naraštaja (vidi FC 28-35). Bog vas blagoslovio a Marija, majka obitelji, neka bdije i prati vas kako bi bili trajna i živa slika samoga otajstva Crkve gdje se uči zajedništvu, poštivanju, ljubavi i solidarnosti. A uz to se naviješta i svjedoči da je ljudski život svet i nepovrjediv: Od začetka do naravnog svršetka. I treba ga braniti na svim područjima: kako na vjerskom i duhovnom, tako i na društvenom i zakonodavnom. I to svim sredstvima što nam ih na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav. Obitelji su, naime, Božjim darom i izborom pozvane biti "duhovno gnijezdo" i "ognjište života".

Imam još samo jednu kratku najavu sljedećega susreta: Iz ove starodrevne nadbiskupije s juga idemo u pohod mladoj biskupiji na sjeveru Lijepe Naše, koja je prošle godine obilježila tek dva desetljeća postojanja. Idemo prema našem poznatom svetištu Predragocjene Krvi Kristove. Pogađate: u Ludbreg u Varaždinsku biskupiju. Mons. Mrzljak, koji nas je pozvao, bio je spriječen danas nazočiti ovome slavlju, ali je poslao svoga izaslanika, kanonika prečasnoga gospodina Josipa Kopreka. Dok zahvaljujem mons. Mrzljaku na pozivu, još jednom kličem: Živjele naše obitelji, to duhovno gnijezdo i ognjište života! I doviđenja u Ludbregu 2021. godine!

Želimir Puljić, nadbiskup zadarski