Sveti Vid je iz vremena cara Dioklecijana. U Rimskom martirologiju uz njega se spominje i Krescencija i Modesto. To je kasniji dodatak.

Rođen je u Mazzara del Vallo na Siciliji, a kao progonjeni kršćanin bio je mučen, vjerojatno godine 304./305. pod carem Dioklecijanom. Kult mu se počeo širiti oko godine 600. kad je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza, a godine 836., dio tih relikvija bio je preseljen u opatiju Corvey. Novi zamah njegova kulta širi se iz grada Praga u Češkoj, jer je car Henrik poklonio kosti jedne ruke sv. Vida českomu knezu svetom Većeslavu, godine 925., pa se ta slavna ruka uz druge relikvije sv. Vida čuva kao nacionalna svetinja u katedrali sv. Vida u Pragu. Kult sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje, gdje je - čini se - zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Svantovida, pa su stoga crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid, kao nekada i Svantovid, "sve vidi". Samo su u Hrvatskoj nabrojene 123 crkve, posvećene sv. Vidu. Sv. Vid postao je i zaštitnikom Rijeke pa mu se crkva nalazi gotovo na najvišoj točki grada, a srednjevjekovna Rijeka zvala se po njemu hrvatski "Rika svetoga Vida", latinski "Terra Fluminis sancti Viti" i njemački "Sankt Veit am Pflaumb". Stara srednjovjekovna legenda pripovijeda da je sv. Vid bio bačen pred gladne lavove i medvjede, ali ga oni nisu htjeli rastrgati. Bačen je u kotao vrele smole i rastopljena olova, ostao je netaknut. Konačno su ga usmrtili tako da su ga krvnici rastrgali na spravama za mučenje. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv. On je postao i sadržajem najstarijeg riječkog gradskog grba.

U našim krajevima sveti Vid je zaštitnik očiju, vida, a to je bilo moguće samo kod govornika južnoslavenskih jezika, gdje sveti Vid "vidi", gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy.

Sveta Germana Cousin, djevica. Živjela je od 1579. do 1601. godine u blizini fra­ncuskog grada Toulouse. Podnoseći mnoge nedostatke i nedaće života izvježbala se u kršćanskim krepostima do te mjere da je zaslužila naslov svetice.   Svetom je proglašena 1867. godine. Njezino štovanje  se jako proširilo po Francuskoj početkom našega stoljeća. Zaštitnica je »Djevojačkoga seljačkog  pokreta« i kongregacije »Bra­ća misionari«.

Sveti Hezihije, mučenik. Spominje se kako je bio vojnik u Durostoru  na području današnje Rumunjske u 3. stoljeću. Tu je podnio i mučeništvo.

Sveta Liba, Leonida i Eutropia, djevice i mučenice iz mjesta Sibapoli   u Mezo­potamiji.

Sveti Landelin, opat. Umro u Galiji oko 686. godine.

Sveti Dule, mučenik iz Cilicije u 3. stoljeću.

Sveta Benilda, mučenica iz skupine kordopskih mučenika polovicom 9. stoljeća.