Niti jedan život čovjekov nije bezvrijedan. U kapi kršćanske ljubavi što smo ponizniji tim ćemo više biti braća i sestre, s manje gorčine i s većom snagom. Isus poziva na djelovanje i življenje života u ljepoti darovanosti. Život je uvijek u snazi najveće zapovijedi, zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Današnji dan spomena stradanja Vukovara, Škabrnje i ostalih sela i gradova naše Domovine, razaranih mržnjom „domaćih i barbara s istoka", želimo prostrijeti naše osjećaje i iskustva, našu Domovinu, radujući se hrvatskim braniteljima i onima čiji se životi tako jasno zrcali u suzi Vukovara.

Hrvatski su branitelji pokazatelj kako nisu čuvali sebe, nego su darivali sebe braneći druge i Domovinu. Ono što se činilo malenim, neznatnim, nemogućim, nedostatnim, očitovalo se kao neizmjerno.

Kad se govori o obrani Hrvatske i o spomenu na događaje iz te obrane, običava se koristiti riječ ''''''''dostojanstven'''''''' i ''''''''dostojanstvenost''''''''. Ta je riječ postala prihvatljivom; a nije svima razumljiva; toliki je izgovaraju pogrešno i shvaćaju različito. A koja je mjera dostojanstva? Je li dostojanstvo neka politička ili socijalna kategorija? Koristi li ju netko samo radi toga što pod nju sakrije neistinu i njome pokušava prekriti govor ljubavi koji upozorava na istinu.

Provjerimo danas na spomen stradanja: „Vukovara, „Škabrnje" i ostalih naših sela i gradova, u Domovinskom ratu: je li govor o dostojanstvu Domovine, žrtve, spomena, sazrio u susretu s pogledima hrvatskih branitelja, majki, udovica, djece; je li pročišćen istinom; je li dodirnut suosjećanjem; je li urešen tihim jecajima koji se ne mogu zapisati riječima; je li osvijetljen svjetlom vječnosti koja ne stane u statistike i ankete; je li opran suzama do kojih ne dopiru medijska izvješća? Kako je moguće zazivati dostojanstvo u ovim danima, ako se u drugim danima nastoji to isto dostojanstvo oduzeti?