Sumnje mnoge ljude dovode k Bogu

(Dj 2,24-37; 1 Pt 1,3-9; Iv 20,19-31)

Svoja vazmena ukazanja učenicima, Isus je obično popratio kojim karakterističnim prepoznatljivim znakom: ukazivanje na Pisama, poziv po imenu, lomljenje kruha, blagovanje, čudesni ulov. Tada bi im se otvorile oči duše, progledali bi, povjerovali i prepoznali Uskrslog Gospodina. Iz susreta s njegovim sumnjičavim učenikom Tomom razaznaje se da su rane bile ipak najuspješniji znak identifikacije raspetog i uskrslog Isusa. Osam dana nakon uskrsnuća došao je Isus u zajednicu uplašenih učenika. Ušao je kroz zaključana vrata i donio im prijeko potrebni mir. Tom je zgodom susreo i Tomu, učenika koji nije vjerovao ni ženama ni ostalim apostolima i koji je htio dokaze da mu oni odagnaju sumnje te da se osobno utvrdi u vjeri. On za to nije imao prilike zbog svoje odsutnosti. Odvojio se od zajednice misleći da će sam riješiti probleme koje su mu donijeli Veliki petak i kalvarijski događaji. Ovaj put ga je Isus ipak zatekao među dvanaestoricom. Nije ga korio zbog njegova povlačenja ni zbog upornog odbijanja da povjeruje, nego ga je prihvatio sa svim njegovim sumnjama. Uzeo je ozbiljno i njegovu potrebu da se osobno osvjedoči ponudivši priliku da dotakne rane i da se uvjeri da je on uskrsli, živi, isti onaj kojemu su proboli srce i koji je umro na križu te da ne bude nevjeran nego vjeran. Toma je, dobio i više nego što je tražio. Tražio je mogućnost identifikacije uskrslog s raspetim, a Krist mu je očitovao i svoje božanstvo te je pavši na koljena ispovjedio više od svih drugih apostola: „Gospodin moj i Bog moj!" Njegov razum vjerojatno nije shvatio ništa novo, jednostavno, nije mu više bilo do dokaza, jer je proradila tajna Isusove prisutnosti i otjerala nevjeru. Isus je na to izrekao blaženstvo kršćanima svih vremena: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju". Suvremenom čovjeku život može postaviti teška pitanja o patnji nevinih, o nepravdama u svijetu ili neizlječivoj bolesti. Vjera je tada na mukama i miješa se sa sumnjom, te nije mali broj onih koji posustanu. Može li im se pomoći? Kako? Moraju slijediti Tomin primjer, odustati od samovanja i povlačenja te poći u zajednicu. Isus je u zajednici, on ima lijeka za njihovu skepsu. Kao što je izliječio tvrdokornog učenika Tomu tako i njima može pomoći da povjeruju. Prva kršćanska zajednica svakodnevno se okupljala na molitvu u hramu. Zajednica se nije samo molila; bila je postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu i lomljenju kruha. U takvu zajednicu zalazi Krist, što više, trajno je u njoj prisutan. No jesu li naše zajednice takve? Okupljaju li se naše obitelji na molitvu ili je to, iz kojekakvih razloga, postalo nemoguće? Ako u našem društvu nema mjesta za Boga, ako se ne okupljamo na nedjeljnu euharistiju i naša će vjera doći u krizu. Postat ćemo slični Tomi.

Problem vjere rješava se u prostoru između kritičnosti i povjerenja. Nema istinske vjere koja nije pošla kroz sumnje. U prijašnjim su vremenima pitanja, a osobito sumnje, bili nepoželjni. Danas nije tako. Vjeroučitelji na vjeronauku više vole učenike koji se zanimaju, postavljaju pitanja i unose dinamiku u nastavu, nego one koji šute i sve potvrđuju što je monotono, a može biti i neistinito. Vjerovati slijepo i bez razmišljanja znači biti naivan. Isus je rekao da trebamo biti bezazleni kao golubovi, ali i lukavi kao zmije. Uostalom poznato nam je da postoje lažni proroci i ljudi koji zavode. Mnogi im slijepo vjeruju i budu prevareni. Oprez je majka mudrosti. Valja razumno vjerovati i znati obrazložiti istine u koje vjerujemo. Toma nam može biti uzor. Naravno granice se moraju priznati. Naš um ne može obuhvatiti i do kraja razumjeti Boga, koji nadilazi sva ljudska umovanja. Tada valja pasti na koljena kao Toma i u posvemašnjem povjerenju pokloniti se Bogu. Danas je sve više ljudi koji po sumnjama dolaze k Bogu. Svetom Tomi Akvinskom, srednjovjekovnom teologu i jednom od najvećih mislilaca u povijesti, njegova su redovnička braća rekla da po zraku leti krava. On je potrčao na prozor da vidi. Na pitanje kako je mogao biti tako naivan, odgovorio je: „Radije bih povjerovao da krava leti, nego da moja braća lažu." U Boga treba vjerovati djetinjim povjerenjem. Djeca ne mogu zamisliti da bi im otac činio zlo, upravo tako vjeruju kršćani Bogu.