Svi krštenici trebaju surađivati u naviještanju evanđelja

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Drugo čitanje današnje liturgije stavlja nam pred oči poticaj koji apostol Pavao upućuje svome vjernom suradniku Timoteju: „propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom" (2 Tim 4, 2). Ton je usrdan: Timotej se mora osjećati odgovornim za naviještanje Riječi.

Svjetski misijski dan, koji se slavi danas, povoljna je prilika da svaki krštenik postane svjesniji potrebe za surađivanjem u naviještanju Riječi, u naviještanju Božjega kraljevstva kroz obnovljeno predano zalaganje.

Kako bi dao novi poticaj misijskoj zadaći čitave Crkve papa Benedikt XV. prije stotinu godina proglasio je apostolsko pismo Maximum illud. Osjetio je potrebu da misijama u svijetu dadne novo evanđeosko ruho kako bi se ono očistilo od svake kolonijalne ljušture i oslobodilo od uvjetovanostî ekspanzionističkih politika europskih naroda.

U današnjim izmijenjenim okolnostima poruka Benedikta XV. još uvijek je aktualna i potiče nas nadići napast svake autoreferencijalne zatvorenosti i bilo kojeg oblika pastoralnog pesimizma, kako bismo se otvorili radosnoj novosti evanđelja. U ovom našem dobu, obilježenom globalizacijom koja bi trebala biti solidarna i poštivati posebnost narodâ, no naprotiv još uvijek trpi od homologacije i starih sukoba moći koji potiču ratove i uništavaju planet, vjernici su pozvani nositi posvuda, s novim poletom, blagovijest da u Isusu milosrđe pobjeđuje grijeh, da nada svladava strah, da bratstvo pobjeđuje neprijateljstvo. Krist je naš mir i u Njemu je svaka podjela prevladana, samo u Njemu je spasenje svakog čovjeka i svakoga naroda.

Da bismo u potpunosti živjeli poslanje postoji jedan neophodan uvjet, a to je molitva, gorljiva i neprestana molitva, prema Isusovom učenju proglašenom također u današnjem Evanđelju, u kojem on kazuje prispodobu o tome „kako valja svagda moliti i nikada ne sustati" (Lk 18, 1)

Molitva je prva podrška Božjeg naroda za misionare, puna ljubavi i zahvalnosti za njihov težak zadatak naviještanja i darivanja svjetla i milosti evanđelja onima koji ga još nisu primili.

Danas je dobra prilika da se zapitamo: molim li za misionare? Molim li za one koji idu daleko da donesu Božju riječ svjedočenjem? Razmišljajmo o tome.

Neka Marija, Majka svih naroda, svakodnevno prati i štiti misionare evanđelja.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

jučer je u Cremi proglašen blaženim mučenik don Alfredo Cremonesi, svećenik misionar Papinskog instituta za vanjske misije. Ubijen u Burmi 1953. godine, bio je neumorni apostol mira i gorljivi svjedok evanđelja, sve do prolijevanja krvi. Neka nas njegov primjer potakne da budemo hrabri trudbenici bratstva i odvažni misionari u svim sredinama; neka svojim zagovorom bude potporom onima koji se danas trude sijati sjeme evanđelja u svijetu. Zaplješćimo svi zajedno blaženom Alfredu!

Papa misionarima: Braću ne treba odabirati, nego zagrliti

Papa Franjo predvodio je 20. listopada u Bazilici svetog Petra u Vatikanu misu povodom 93. Svjetskog misijskog dana. Kršćanin, rekao je papa Franjo u homiliji, ide s ljubavlju prema svima, jer misija „nije teret koji treba podnositi, već je dar koji treba ponuditi".

"Gora”, "uspon”, "svi”: to su tri riječi koje je papa Franjo odlučio posvetiti misionarima širom svijeta na misi u Bazilici svetoga Petra povodom 93. svjetskog misijskog dana, javlja Vatican News. Od riječi proroka Izaije do mjesta gdje Isus traži od apostola da se susretnu nakon uskrsnuća, gora je uvijek bila „mjesto velikih susreta između Boga i čovjeka", objasnio je Sveti Otac u svojoj homiliji.

Na gori smo pozvani približiti se Bogu „u tišini, molitvi, distancirajući se od naklapanja i tračeva koji zagađuju", ali i približiti se drugima, jer je gora mjesto na kojem otpočinje poslanje i gdje se ljude može vidjeti iz druge perspektive.

„S vrha se druge vidi skupa i otkriva se da sklad ljepote pruža samo cjelina.

Gora nas podsjeća da braću i sestre ne treba odabirati, nego zagrliti, s pogledom i nadasve životom. Gora povezuje Boga i braću u jedan zagrljaj, molitveni zagrljaj.

Gora nas vodi gore, daleko od tolikih prolaznih materijalnih stvari; poziva nas ponovno otkriti ono bitno, što ostaje, a to su Bog i braća", rekao je Papa u homiliji.

„Nismo rođeni zato da ostanemo na zemlji, da se zadovoljavamo površnim stvarima, rođeni smo da se vinemo u visine", dodao je Papa, a da bismo susreli Boga i braću na gori, uvijek je potrebno „uspeti se".

To nas „stoji truda, ali to je jedini način da se sve bolje vidi" i kao na nekom mukotrpnom usponu, biva se nagrađeno boljim pogledom na panoramu. Na goru se, nadalje, ne može dobro penjati ako se nosi neki teret, objasnio je papa Franjo. Zato trebamo biti što lakši: „moramo napustiti horizontalni život, boriti se protiv ‘gravitacijske sile’". U tome se krije „tajna poslanja".

Naviještanje za sobom povlači odricanje.

Vjerodostojni naviještaj ne sastoji se od lijepih riječi, nego od dobroga života: života služenja, gdje se pojedinac zna odreći tolikih materijalnih stvari koje srce čine malenim, koje čine ljude ravnodušnima i zatvorenima u sebe same; života koji se odvaja od beskorisnosti koje zaokupljaju srce i pronalazi vremena za Boga i za druge, rekao je Papa.

Smisao poslanja je, dakle, „uspinjati se na goru kako bi se molilo za sve i sići s gore kako bi bili dar svima". Tu riječ, „svi", Gospodin se nikada ne umara ponavljati:

„Svi, jer nitko nije isključen iz njegova srca, iz njegova spasenja; svi, kako bi nam se srce vinulo onkraj ljudskih mitnica, onkraj partikularizama utemeljenih na sebičnostima koje Bog ne voli. Svi, jer svaki je pojedinac dragocjeno blago i smisao života je darivati to blago drugima", istaknuo je Papa u homiliji na misi povodom Svjetskog misijskog dana 2019.

Penjati se i sići su odlike kršćanina, koji je „uvijek u pokretu" i „ide ususret drugima".

Isusov svjedok, objasnio je Papa, duguje ljubav onima koji Gospodina ne poznaju i ide ususret svima, ne samo svojima, svojoj maloj skupini.

To se svjedočanstvo mora živjeti osobno, ponašajući se poput učenika. To je naime pouka koju nam daje Gospodin: ići ususret svima. Sama Crkva „dobro naviješta samo ako živi kao učenik", a učenik „slijedi Učitelja svaki dan" i dijeli s drugima radost učeništva.

Ne na način da se osvaja, prisiljava, postupa poput prozelita, nego svjedočeći, stavljajući sebe na istu razinu, kao učenici s učenicima, nudeći s ljubavlju ljubav koju smo primili. To je poslanje: darivati čist zrak s gorskih vrhunaca onima koji žive uronjeni u onečišćenost svijeta; donositi na zemlju onaj mir koji nas ispunjava radošću svaki put kad na gori susretnemo Isusa; pokazivati životom, pa čak i riječima da Bog ljubi sve i da se nikada od nikoga ne umara, poručio je Papa.

Gospodin, zaključio je Papa, zapravo gaji „svojevrsnu žudnju prema onima koji još ne znaju da su ljubljena Očeva djeca, braća za koje je dao svoj život i Duha Svetoga". Žudnja je to koju treba utoliti tako da se s ljubavlju ide svima ususret, jer poslanje „nije teret koji treba podnositi, nego dar koji valja nuditi".

Poruka pape Franje za Svjetski dan misijâ 2019.

Kršteni i poslani: Kristova Crkva u misiji u svijetu

Draga braćo i sestre,

od čitave sam Crkve zatražio da u mjesecu listopadu 2019. živi izvanredno razdoblje misijskog djelovanja u spomen na stotu godišnjicu apostolskog pisma Maximum illud pape Benedikta XV. (30. studenog 1919.). Proročka dalekovidnost njegova apostolskog prijedloga potvrdila mi je koliko je i danas važno obnoviti misijsko djelovanje Crkve te podvrći sudu, kroz prizmu evanđelja, njezino poslanje naviještanja evanđelja i donošenja svijetu spasenje Isusa Krista, umrlog i uskrslog.

Naslov ove poruke glasi jednako kao i tema Misijskog mjeseca listopada: Kršteni i poslani: Kristova Crkva u misiji u svijetu. Proslava ovog mjeseca pomoći će nam ponovno otkriti misijsku dimenziju naše vjere u Isusa Krista, vjere koja nam je besplatno dana kao dar na krštenju.

Naša sinovska pripadnost Bogu nije nikada pojedinačni, nego je uvijek crkveni čin: iz zajedništva s Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim, mi smo, zajedno s mnogom našom braćom i sestrama, rođeni na novi život. Ovaj božanski život nije proizvod koji se prodaje – mi ne provodimo prozelitizam – nego bogatstvo koje treba darivati, prenositi i naviještati: to je smisao poslanja.

Taj smo dar besplatno primili i besplatno ga dijelimo s drugima (usp. Mt 10, 8), ne isključujući nikoga. Bog želi da se svi ljudi spase i prispiju spoznaji istine te iskuse njegovo milosrđe zahvaljujući Crkvi, sveopćem sakramentu spasenja (usp. 1 Tim 2, 4; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. Lumen gentium, 48).

Crkva je u misiji u svijetu: vjera u Isusa Krista daje nam vidjeti sve stvari u pravome svjetlu omogućujući nam da promatramo svijet Božjim očima i srcem; nada nas otvara vječnim obzorima božanskog života kojeg smo uistinu dionici; ljubav, čiji nam je predokus dan u sakramentima i bratskoj ljubavi, potiče nas ići sve do nakraj svijeta (usp. Mih 5, 3; Mt 28, 19; Dj 1, 8; Rim 10, 18). Crkva u izlasku sve do nakraj svijeta zahtijeva stalno i trajno misijsko obraćenje. Koliki nam svetci, koliki muškarci i žene vjere svjedoče, pokazuju da je ta neograničena otvorenost, taj milosrdni izlazak moguć i ostvariv, jer je vođen ljubavlju i njezinim najdubljim značenjem kao dar, žrtva i besplatnost (usp. 2 Kor 5, 14-21)! Neka onaj koji propovijeda Boga bude Božji čovjek (usp. apost. pis. Maksimum illud).

To je zapovijed koja nas se izravno tiče: ja sam uvijek misija; ti si uvijek misija; svaki je krštenik i svaka krštenica misija. Onaj koji ljubi nikad ne miruje, nešto ga tjera da izlazi iz samoga sebe, privučen je i privlači druge, daruje se drugom i gradi odnose koji daju život. Za Božju ljubav nitko nije beskoristan ili beznačajan. Svaki od nas je jedna misija u svijetu, jer je plod Božje ljubavi.

Čak i ako moj otac i moja majka lažima, mržnjom i nevjernošću izdaju svoju ljubav, Bog nikada ne opoziva dar života. Od vječnosti je predodredio da sva njegova djeca budu dionici njegovoga božanskog i vječnog života (usp. Ef 1, 3-6).

Ovaj nam se život daruje u krštenju, koje nam daje dar vjere u Isusa Krista pobjednika nad grijehom i smrću, preporađa nas na Božju sliku i sličnost i ucjepljuje nas u Kristovo tijelo, koje je Crkva. U tome smislu krštenje je dakle uistinu potrebno za spasenje jer nam jamči da smo, uvijek i svugdje, sinovi i kćeri u Očevoj kući, a nikada siročad, stranci ili robovi. Ono što je u kršćaninu sakramentalna stvarnost – čije je ispunjenje euharistija –, ostaje poziv i određenje svakog muškarca i žene u očekivanju obraćenja i spasenja. Krštenje je ispunjeno obećanje Božjeg dara koje čovjeka čini sinom u Sinu. Mi smo djeca naših roditelja po tijelu, ali u krštenju nam je dano prvotno očinstvo i istinsko majčinstvo: nitko ne može imati Boga za Oca ako nema Crkvu za majku (usp. sveti Ciprijan, De catholicae unitate Ecclesiae: PL 4, 503 A).

Tako je u Božjem očinstvu i majčinstvu Crkve ukorijenjeno naše poslanje, jer je u krštenje utkano slanje koje je Isus izrazio u zapovijedi danoj nakon uskrsnuća: kao što je Otac poslao mene, ja šaljem vas ispunjene Duhom Svetim da pomirite svijet (Iv 20, 19-23, Mt 28, 16-20). Ovo poslanje je kršćaninova zadaća:

nikome se ne smije uskratiti navještaj da je pozvan biti posinovljeno dijete Božje i prepoznati svoje osobno dostojanstvo i intrinsičnu vrijednost svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Rašireni sekularizam, u kojem dolazi do agresivnog kulturalnog odbacivanja Božjeg očinstva u našoj povijesti, sprječava svako istinsko sveopće bratstvo koje se izražava u uzajamnom poštivanju život svakog ljudskog bića.

Bez Boga Isusa Krista svaka se razlika svodi na paklenu prijetnju koja sprječava svako bratsko prihvaćanje i plodonosno jedinstvo ljudskog roda.

Sveopće određenje spasenja, koje je Bog ponudio u Isusu Kristu, navelo je Benedikta XV. da pozove na nadilaženje svih nacionalističkih i etnocentričkih zatvorenosti odnosno sprege propovijedanja evanđelja s ekonomskim i vojnim interesima kolonijalnih sila.

U svome apostolskom pismu Maximum illud papa je podsjetio da sveopća misija Crkve zahtijeva da se izađe iz okvira isključive pripadnosti vlastitoj zemlji i vlastitome narodu. Otvaranje kulture i zajednice spasonosnoj novosti Isusa Krista zahtijeva nadilaženje svake neprilične etničke i crkvene introvertiranosti.

I danas su Crkvi potrebni muškarci i žene koji, po svojemu krštenju, velikodušno odgovaraju na poziv da izađu iz vlastitoga doma, obitelji, zemlje, jezika i mjesne Crkve. Oni su poslani narodima, u svijet koji još nije preobražen sakramentima Isusa Krista i njegove svete Crkve. Naviještajući Božju riječ, svjedočeći evanđelje i slaveći život Duha, oni pozivaju na obraćenje, krste i nude kršćansko spasenje uz poštivanje slobode svake osobe, u dijalogu s kulturama i religijama narodâ kojima su poslani. Missio ad gentes, koji je uvijek prijeko potreban Crkvi, daje tako temeljni doprinos procesu stalnog obraćenja sviju kršćana. Vjera u Isusovo uskrsnuće, poslanje u Crkvi primljeno na krštenju, zemljopisno i kulturno izlaženje iz sebe samoga i vlastitoga doma, potreba za spasenjem od grijeha i oslobođenjem od osobnog i društvenog zla, sve to zahtijeva poslanje koje doseže do samih krajeva zemlje.

Providonosna podudarnost s održavanjem Posebne sinode o Crkvama u Amazoniji omogućuje mi da stavim naglasak na to kako je poslanje koje nam je Isus povjerio darom svoga Duha još uvijek aktualno i prijeko potrebno za te zemlje i njihove narode.

Obnovljena Pedesetnica širom otvara vrata Crkve kako nijedna kultura ne bi ostala zatvorena u sebe samu i kako nijedan narod ne bi ostao izoliran, nego otvoren sveopćem zajedništvu vjere. Nitko ne smije ostati zatvoren u vlastito »ja«, u autoreferencijalnost svoje etničke i vjerske pripadnosti. Isusovo uskrsnuće razbija uske granice svjetova, religijâ i kulturâ, pozivajući ih da rastu u poštivanju dostojanstva muškaraca i žena, prema sve dubljem obraćenju istini uskrsloga Gospodina koji svima daje istinski život.

U sjećanje mi dolaze riječi pape Benedikta XVI. izgovorene na početku susreta južnoameričkih biskupa u Aparecidi u Brazilu 2007. godine koje želim ovdje ponoviti kao da ih ja sam govorim: »Što je prihvaćanje kršćanske vjere značilo za narode Latinske Amerike i Kariba? Za njih je to značilo upoznati i prihvatiti Krista, nepoznatog Boga kojeg su njihovi preci, a da toga nisu bili ni svjesni, tražili u svojim bogatim vjerskim tradicijama. Krist je bio Spasitelj za kojim su tiho čeznuli. To je također značilo da su, zajedno s vodama krštenja, primili božanski život koji ih je učinio Božjim posinstvom i, k tome, da su primili Duha Svetoga koji je došao podariti njihove kulture bogatim plodovima, čisteći ih i razvijajući brojne klice i sjeme koje je utjelovljena Riječ stavila u njih, usmjeravajući ih putevima Evanđelja. […] Božja Riječ, utjelovivši se u Isusu Kristu, postala je također povijest i kultura. Utopija povratka tome da se oživljava pretkolumbovske religije, odvajajući ih od Krista i sveopće Crkve, ne bi bio korak naprijed, nego korak natrag. To bi zapravo bilo nazadovanje prema povijesnom trenutku usidrenom u prošlosti« (Govor na otvorenju zasjedanja, 13. svibnja 2007.: Insegnamenti III, 1 [2007], 855-856).

Mariji našoj Majci povjeravamo poslanje Crkve. U jedinstvu sa svojim Sinom, od samog časa utjelovljenja, Blažena Djevica bila je u pokretu, pustila je da bude potpuno uključena u Isusovo poslanje, koje je podno križa postalo njezino vlastito: poslanje suradnje, kao Majke Crkve, u rađanju novih Božjih sinova i kćeri u Duhu i vjeri.

Želim zaključiti s nekoliko riječi o Papinskim misijskim djelima, koja se već u Maksimumu illudu predlaže kao pomoćno sredstvo u misijskom poslanju. Papinska misijska djela izražavaju svoje služenje univerzalnosti Crkve kao globalna mreža koja pruža podršku Papi u njegovoj misijskoj zadaći molitvom, tom dušom misije, i dobrotvornošću kršćana iz cijeloga svijeta. Oni svojim prilozima pomažu Papi u evangelizaciji partikularnih Crkava (Djelo za širenje vjere), u odgoju i izobrazbi mjesnoga klera (Djelo svetog Petra apostola), u odgajanju misijske svijesti kod djece iz cijeloga svijeta (Djelo svetog Djetinjstva) i oblikovanju misijske dimenzije vjere kršćanâ (Misijska zajednica). Ponovno izražavajući svoju podršku ovim djelima nadam se da će izvanredni Misijski mjesec u listopadu 2019. pridonijeti obnovi njihova misijskog služenja mojoj službi.

Misionarima i misionarkama, kao i svima onima koji, snagom svoga krštenja, na bilo koji način sudjeluju u poslanju Crkve, od srca upućujem svoj blagoslov.