Isusov oganj

(Jr 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53).

Isus iz današnjeg evanđelja iznenađuje jakim izjavama: "Oganj dođoh baciti na zemlju... Krstom mi se krstiti i kakve li muke za mene dok se to ne izvrši... Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdijeljenje." Kako to govori Knez mira, o kojem su pjevali anđeli nad Betlehemom? Kako Mesija, čiji nauk smo doživljavali kao poruku mira i radosnu vijest zajedništva, sklada i ljubavi, govori o vatri, razdorima i obiteljskim sukobima? Kako trebamo razumjeti ovo ješko i gotovo jedinstveno mjesto u evanđeljima?

Prije svega moramo biti svjesni opasnosti da sebi stvorimo sliku o Isusu prema vlastitim predodžbama. To je obično slika Isusa naših predodžbi pa čak i vjere; duhovna, prepoznatljiva slika. po nekim potezima kako je nacrtana i u evanđeljima. Znamo li, primjerice, da su za Isusa, "Kneza mira", evanđelja ubrzo nakon rođenja citirala riječi starca Šimuna: "Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i kao znak osporavan". Ima i drugih crno-bijelih slika. Pastiri su mu se poklonili kao Spasitelju, a Herod ga je htio ubiti kao svog najvećeg neprijatelja. Mudraci dolaze izdaleka da mu se poklone, a njegovi su se susjedi pitali: zar može nešto dobro doći iz Nazareta. Grešnici su u njemu nalazili oproštenje i mir, a farizeji i pismoznanci ga optuživali da sebe pravi Bogom. Zločinac na križu moli da ga spasi, a veliki svećenik tvrdi da je bolje da umre za narod. Oko njega su se dijelili duhovi cijeloga javnog djelovanja, a i kasnije: jedni će sve ostavljati i slijediti ga, a drugi će ga odbacivati, jedni su mu vjerovali i ulazili u zajedništvo s njim, drugi su nijekali njegovo postojanje. Cijele se povijesti to ponavljalo sve do naših dana. Roditeljima se dogodi da djeca, odgojena u vjeri, kad dođe vrijeme osobnog opredjeljenja, odjednom mu okrenu leđa i prestanu vjerovati.

U ovom evanđeoskom odlomku Isus je opisao svoje unutarnje duševno stanje. Tako se osjećao kad je postao duboko svjestan svoga mesijanskog poslanja, puta kojim mu je ići, koji vodi preko Kalvarije i nema alternative. Pred tom dramatičnom završnicom, pred svojom mukom, koju zove "vatrenim krštenjem", osjećao se nelagodno, ali i odgovorno, uvjeren da je to što ga čeka Očeva volja i da je tako zacrtano u njegovu planu spasenja. Uznemiren je. Oganj Božje ljubavi, vatra Duha Svetoga, gori u njemu zbog muke, unutarnje stiske i nužnosti koju nitko i ništa ne može promijeniti. To je zapravo njegova ljubav prema Ocu, prema ljudima i prema svijetu. S njom se utjelovio, nju je propovijedao, ona ga nezaustavljivo nosila, a onda su ljudi taj oganj nemilosrdno gasili prisiljavajući ga da u muci dovrši svoje krštenje. Oganj je, međutim, planuo, zahvatio svijet i gori sve do danas, ponegdje očekivano kao kad je zahvatio učenike na dan Pedesetnice, ponegdje svečano kao na našim proštenjima, ponekad iznenada i gotovo čudesno. U Sovjetskom savezu je jedan visoki partijski komesar izgubio društveni ugled i položaj zato što je njegova kćerka Klaudija otišla u manastir. Kad je odgovarao Partiji branio se da nije kriv, da je žena odgajala djecu i da ih je bez njegova znanja učila moliti. Dugovi iz komiteta nisu uvažili ispriku, što više okrivili su ga za nered u obitelji, za nemoralno ponašanje i obećali pomirenje tak kad kćerku dovede iz samostana. Kćerka je ostala postojana. U njoj je gorio oganj Duha i bila je spremna na vatreno krštenje pod cijenu odjeljenja od obitelji. To je upravo ono razdjeljenje ukućana o kojem je Isus govorio. Za one koji slijede Isusa nama kompromisa! Pred Isusom se ne može malo vjerovati, malo ne vjerovati. Isusov učenik ne može sjediti na dvije stolice i duhovi se nužno dijele: za ili protiv, ali srednjeg puta nema. To je kao kad vozač dođe na raskrsnicu, pa može desno ili lijevo za jedno se mora opredijeliti ako želi nastaviti put.