Nedjelja muke Gospodnje

Iz 50, 4-7; Fil 2, 6-11;  Lk 22, 14-23,56 ili: 23, 1-49)

Sve religije sveta poznaju žrtve kao najučinkovitija sredstva povezivanja Boga s ljudima. Svećenici izraelskog naroda također su prinosili žrtve Jahvi za narod i u ime naroda. Proroci su naglašavali da Bog prima žrtve koje nisu puki formalizam, izvanjski obredi i ustaljena tradicija, nego unutarnje osobito duhovno predanje Bogu. Uvjeravali su da žrtvama smisao daje čovjekov ponizni prinos samoga sebe Bogu, kako bi ga počastio, a za sebe postigao vremenito ili vječno spasenje. U brojnim proročkim navještajima pojavljuje se i čovjek, Sluga Jahvin, Pravednik, koji vlastitom patnjom i smrću narodu donosi oslobođenje od grijeha i spasenje. Kaže se da će Jahve toga poslušnog Slugu proslaviti i učiniti Gospodinom. Isus je ostvario proročke navještaje, osobito Izaijina proroštva, i kao žrtva nepravedne osude ponio križ na kojemu će prinijeti sebe za žrtvu pomirnicu te grešnom čovječanstvu otvoriti put u Božji vječni život. Iz uzvišene i spasonosne Isusove žrtve nastala je Crkva, novi Božji narod i ona čuva uspomenu na Isusov spasenjski čin kao božanski izvor iz kojega crpi snagu za svoje poslanje, a ono je produžetak Isusova poslanja u svijetu. Ona danomice prinosi euharistijsku žrtvu promičući Kristovo spasenje ovdje i sada za sve koji su u Krista povjerovali i zajedno s Kristom kroče putem nove pravednosti, strmim putem patnje i poniženja, prema vječnome Vazmu što znači konačnoj pobjedi nad zlom i grijehom, izvorom svih ljudskih patnja.

U nedjelji muke ili Cvjetnici slavi se svečani Isusov ulazak u Jeruzalem. On ima elemente svečanosti u povorci, pjesmama i pozdravima palminim granama, ali i elemente poniznosti: Isus, kojega narod slavi kao Sina Davidova i svoga kralja, jaše na magaretu, što je znak da je  knez mira, a ne okrutni vladar, vođa ratova i osvajač tuđih zemalja. Njegovo vladanje kraljevstvo je ljubavi i pravde. Ovom nedjeljom, odjekuju glasovi svečane pjesme „Hosana Sinu Davidovu" i glasovi svjetine: „Raspni ga!" ispred Pilatova dvora. Za kratko će im se ipak pridružiti najsvečanija pjesma: „Aleluja!", pobjednička pjesma Života. Lukin izviještaj Muke, prati Isusa kako na svoja ramena uzima križ, patnju cijeloga svijeta i kako je nosi na Golgotu da je preobrazi u nadu i spasenje svijeta.  Usput primjerice susreće jeruzalemske žene i suosjeća s njima te preporučuje: „Ne oplakujte mene, oplakujte sebe i svoju djecu." Na križu razapet među dvojicom razbojnika: raskajanom, koji mu se  iskreno preporučio obećava:  „Još danas ćeš biti sa mnom u raju!". Pod križem je očitovana krajnja ostavljenost i vapaj „Bože moj, zašto si me ostavio?" ali i posvemašnje Isusovo predanje: „U ruke tvoje, Oče, predajem duh svoj." Kad je sve to vidio rimski satnik ispovjedio je vjeru koja je do danas uzor svakom vjerničkom iskazu: „Ovaj uistinu bijaše Sin Božji!". Bio je to prvi plod Isusove muke. Isusovo je umiranje uzor kršćanskom umiranju: treba biti spreman sve ostaviti i predati se volji Božjoj. Isus nam je primjer kako treba živjeti i kako umirati. Isusova muka, smrt i uskrsnuće vazmeno su otajstvo Božje ljubavi. Samo ljudi koji znaju što je ljubav i na Golgoti mogu prepoznati koliku je moć Bog pokazao u Isusovoj nemoći. Moć je to od koje žive sve nedjelje, propovijedanja, naučavanje i sva liturgijska slavlja kršćanske vjere od naraštaja do naraštaja.

Cvjetnica otvara vrata u Veliki tjedan, u more trpljenja koje je prošao Isus da bi ušao u svoju slavu. Dva su razloga za to: Prvi, Isusova muka i smrt temelj su na kojem je izgrađeno njegovo slavno uskrsnuće i na kojem počiva naše spasenje. Po Isusovoj smo muci otkupljeni, naši su grijesi uništeni i okajani, a mi pomireni s Bogom. Crkva ne može zaboraviti trpljenje i smrt po kojima je svijet spašen, zato ga se svake godine za zahvalnošću spominje. Drugi razlog je jedinstveni događaj naše povijesti - Isusovo uskrsnuće. Isus je naime svojom smrću zaslužio vječni život. Ne može se zaboraviti smrt po kojoj je došao Život? Isusovom je smrću pobijeđena naša smrt i Isusovo uskrsnuće krštenicima jamči vječni život. Crkva tu istinu svečano slavi kao istinu spasenja i izvor iz kojega se napaja kršćansko svakodnevno življenje nošeno nadom da će i naša smrt, poput Isusove, biti prolaz u Život.