16. nedjelja kroz godinu - c

Marijin bolji dio

(Post 18,1-10a; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42)

Abraham je na izvan pokazao obično gostoprimstvo, ali s koliko vjere u srcu je ugostio tajanstvene došljake! Došljaci na izvan stranci, ali u stvari Božji glasnici s Abrahamu najčudesnijom i najdražom porukom da će mu žena Sara dogodine roditi sina.

Pavao govori o otajstvu koje je skriveno poganima, ali pozvanima je obznanjeno i glasi: Krist je Spasitelj, nada slave. Marta i Marija su ugostile Isusa: Prva kao čovjeka i prijatelja, a druga kao Mesiju i Spasitelja. Isusu je Marijino slušanje bilo draže. Razmotrit ćemo zašto?

Gost je bio za stare religije tajanstvena osoba, u njemu su naslućivali samu Božju prisutnost. Primiti stranca značilo je ne samo biti gostoljubiv nego mnogo više - biti vjernik. Za Izraelce koji su bili stranci i robovi u Egiptu, koji su četrdeset godina hodočastili kroz pustinju, gostoprimstvo je bilo svetinja. U gostoprimstvu začinjenu vjerom i došljak otkriva pravo lice. Isus je često odlazio u goste. Njegovo je gostovanje često krivo i zlonamjerno tumačeno: „čovjeku grešniku se svratio" (Zakeju)...kad bi on bio Mesija znao bi tko je ova žena" (u gostima kod Šimuna)...izjelica, pijanica, prijatelj grešnika i carinika". Njegova su gostovanja, međutim, bila istinska prilika da se čovjeka pozove na obraćenje, grešniku, da donese oproštenje i mir, da uspostavi istinsko zajedništvo, pouči, poboljša međuljudske odnose ili da objavi svoje pravo lice kao učenicima u Emausu. Kad je Isus kao gost ušao u Martin i Marijin dom, prva ga je primila kao gosta u doslovnom smislu, znajući da gosta treba što bolje podvoriti. No Isus nije bio obični gost u smislu nije samo čovjek, on je Gost-otajstvo. To otajstvo u Isusu-gostu otkrila je Marija, pa mu je dala prednost, zato nije pripremala objed, nego je „sjela do Isusovih nogu" i u stavu učenika slušala Učitelja koji je pripovijedao ne bilo što, nego govorio o svom životu, zadaći i o skorom završetku mesijanskog poslanja. To su teme i sadržaji dubokog božanskog i spasenjskog značenja. Nema te gostoljubivosti koja bi se mogla usporediti s pomnim slušanjem teoloških i egzistencijalnih istina koje Isus proživljava, dok s učenicima posljednji put hodočasti u Jeruzalem. Marijia je "do Isusovih nogu" razumijevala čak i ono što učenici nisu razumjeli ili su krivo shvaćali. Isus dijeli s Marijom intimu, osjećaje koji ga zabrinjavaju na život i smrt. Ona ga je vjerojatno pitala: Kako? Zašto? On joj je tumačio Očevu zamisao mesijanskog poslanja koje mu je povjereno i koje će on s ljubavlju, no ne bez straha i zebnje, uskoro izvršiti. Marijino se gostoprimstvo bavi temama sveopćeg spasenja ljudskog roda po Isusovoj žrtvi vlastita života. Može li se to usporediti s Martinim i najsrdačnijim zalaganjem oko tanjura i čaša? Tko god ugosti Isusa ugostio je misterij, otajstvo, a pred njim sve druge, koliko god hvale vrijedne inicijative, odlaze u drugi plan. Slušanje postaje jedini pravo primjereni stav. Tko ugosti Isusa ugostio je Boga.

Crkva mora biti aktivna i nju u svakom vremenu i na svakom mjestu čeka mnogo posla. Mora se, poput Marte, truditi da riječju i primjerom uči ljude umijeće djelotvorne ljubavi. Biti zauzet za drugoga; ali to nije sve - ima nešto još važnije: treba naći vremena za Boga, za čitanje, slušanje i razmatranje Božje riječi. Tko za to nema vremena, volje i smisla, izvrgava se opasnosti da propusti bitno i odlučujuće, da mu život postane prazan i besmislen uza svu aktivnost kojoj se izložio, koja ga iscrpljuje dok revnuje za bližnje i sebe razdaje za njihovo vremenito i vječno dobro. Isusova tvrdnja da je Marija izabrala bolji dio, ne želi umanjiti Martino zalaganje, nego istaknuti važnost Marijina slušanja. Naše je kršćanstvo postalo pretjerano aktivno,  sve više prelazi u aktivizam, zbog čega nam sve manje vremena ostaje za molitvu i Marijino boravljenje "do Isusovih nogu", za osluškivanje otajstva, same Božje blizine i prisutnosti. Aktivnosti su važne, ali one nas ne spašavaju. Nas i one za koje se zalažemo spašava vjera u Isusa Krista. Vjera pak dolazi od slušanja. Prisjetimo se mladog kralja Salomona koji je na početku svoga kraljevanja zatražio od Boga „srce koje umije slušati". Srce koje sluša Boga može djelovati, ne kao menadžer i organizator, ali kao vjernik i apostol više nego sigurno.