Isus je svjetlo svijeta

(1 Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ef 5,8-14; Iv 9,1 6-9.13-17.34-38)

Čovjekov život nezamisliv je bez svjetlosti. Njena suprotnost je tama, a ona naviješta blizinu smrti. Biblija tvrdi da je Stvoritelj uz asistenciju svjetlosti uređivao prvotni kaos uređujući svemir s namjerom da u njemu nastani život. I novozavjetna povijest spasenja počinje ulaskom Božje riječi u svijet, da bi svima koji joj povjeruju bila svjetlo i život. Oči su veličanstven Božji dar, ali ne koristi ništa tamo gdje nema svjetla. S druge strane, velika je nesreća izgubiti dar gledanja. Slijepci su nesretni i izazivaju najveću samilost kod ljudi.

Evanđelje donosi Isusov susret sa slijepcem koji je prosio pred jeruzalemskim vratima. Bio je slijep od rođenja, pa se farizejima nametalo pitanje: Tko bi bio krivac za tako veliko zlo? Budući da sam nije mogao skriviti svoju sljepoću, zaključili su da je ona Božja kazna zbog grijeha što su ga počinili njegovi najbliži, roditelji ili netko iz obitelji. Isus pobija takva razmišljanja tvrdnjom da krivca uopće nema, da ga ne treba tražiti i da nije riječ o kazni; na sljepoći toga čovjeka trebalo se očitovati čudesno Božje djelovanje, a po tom ozdravljenju trebali bi progledati i farizeji, trebale bi im se otvoriti oči duše, da se obrate i priznaju da je Isus svjetlo svijeta. Sve je to vidljivo iz procesa samog ozdravljenja: Isus slijepcu maže oči kalom, on se umije i progleda. No, farizeji tada postavljaju pitanje identiteta. Sumnjaju da je to isti čovjek. Nakon slijepčeva svjedočanstva ispituju kako se ozdravljenje dogodilo, a kad ih on ponovno upućuje na Isusa, oni se vraćaju na pitanje krivnje i kazne, jer se ne žele odreći svoje slike o Bogu. Oni naime znaju da je Bog pravedan, da kažnjava grijeh i da je prosjak zato bio slijep. Isus im je čudesnim ozdravljenjem srušio tu krivu sliku o Bogu, ali oni je se nisu željeli odreći, što više, uporno su je branili premda su u dubini duše vjerojatno i samo mislili kako nije održiva. Oni i ozdravljenoga slijepca nasilno izbacuju iz sinagoge zajedno s njegovim svjedočanstvom tvrdeći da njih, grijehom kažnjeni čovjek, ne može učiti o Bogu i vjeri. Isus je  očito tužan, jer shvaća da je bilo lakše slijepcu vratiti vid, nego obratiti tvrdokorne farizeje, koji zatvaraju oči da ne vide istinu. Istina im smeta, zahtjevna je i traži da nešto bitno u životu mijenjaju, a oni nisu spremni napustiti religioznu sigurnost koja im je pribavila ugled, čast i uzvišeno mjesto u društvu; ne žele Isusa priznati Isusa Mesijom.

Čini se da je glavna tema evanđelja očitovanje i prihvaćanje Isusa i vjera u njegovo mesijansko poslanje. Čudesno ozdravljenje je put kojim se dolazi do vjere. Ljudi na tom putu mogu biti oduševljeni onim što dožive, mogu zastati, a mogu i odustati i skrenuti s puta vjere. Slijepac je bio oduševljen. Njegovo ga je iskustvo susreta s Isusom privelo vjeri. Najprije je posvjedočio: „prorok je", a kasnije na koljenima ispovjedio: „Vjerujem, Gospodine!" Dogodilo se da je slijepac vidio i prepoznao Isusa, dok su farizeji, koji su za sebe tvrdili da vide, u stvarnosti ostali slijepi, jer nisu prepoznali Božje djelo koje se pred njihovim očima dogodilo ili kako sam Isus reče: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!" Čovjekova priroda oslijepljena grijehom ne vidi, on je ozdravlja.

Kršćani su također progledali, ne u kupalištu Siloamu, već na krsnom zdencu. Slijede Isusa kao jeruzalemski prosjak i on im otvara oči vjere da bi ga u nedjeljnim susretima prepoznavali i prihvaćali, njega koji je za sebe rekao da je svjetlost svijeta i da oni koji njega slijede ne hode u tami, nego da imaju svjetlost života. Kao što gledanje tjelesnim očima omogućuje snalaženje u ovozemaljskom životu, tako gledanje očima vjere omogućuje snalaženje u hodu prema vječnom životu. Koji gledaju očima vjere vide smisao čovjekova života i u trpljenju, i u krizi, oni prodiru čak u otajstvo Božje milosti. Vjernik se stoga ne plaši, ne luta, ne spotiče se i  ne sumnja, dok nad njegovom egzistencijom sja svjetlo vjere koje obasjava hod i na najmračnijim dionicama puta. Iz toga svjetla njegova nada crpi snagu te ustrajava unatoč zaprekama. Ne napušta ga ni u smrti. U smrti dobiva Isusovo uskrsno pojačanje i oživljava Božje obećanje da će kao smrtnik pobijediti smrt i kao vjernik Boga gledati licem u lice kad se uskoro i zauvijek nastani u njegovoj svjetlosti.