24. lipnja 2020. - Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu
Biblijsko čitanje: Ps 18, 2–3.29.33
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U našem nizu kateheza o molitvi danas susrećemo kralja
Davida. Ljubljen od Boga još od djetinjstva, izabran je za jedinstveno poslanje
koje će odigrati središnju ulogu u povijesti Božjeg naroda i naše vlastite
vjere. U evanđeljima Isusa se nekoliko puta naziva „sinom Davidovim"; naime,
kao i on rođen je u Betlehemu. Od Davidova potomstva, u skladu s obećanjima,
dolazi Mesija: Kralj sav po Božjem srcu, u savršenoj poslušnosti Ocu, čije
djelovanje vjerno ostvaruje njegov spasiteljski plan (usp. Katekizam
Katoličke Crkve, 2579).
Davidova povijest počinje na brdima oko Betlehema, gdje
pase stado svojega oca, Jišaja. Još je dječak, najmlađi od mnogobrojne braće.
Tako da, kada se prorok Samuel, po Božjoj naredbi, uputio u potragu za novim
kraljem, njegov otac kao da je gotovo zaboravio na tog najmlađeg sina
(usp. 1 Sam 16, 1–13). Radio je na otvorenom: zamišljamo ga
kao prijatelja vjetra, zvukova prirode, sunčevih zraka. Ima samo jednu
prijateljicu da tješi njegovu dušu: harfu; a u dugim danima u samoći voli
svirati i pjevati svome Bogu. Igrao se i s praćkom.
David je, dakle, prije svega pastir: čovjek
koji se brine za životinje, koji ih brani kad nadođu opasnosti, koji se brine
za njihovo uzdržavanje. Kad će se, po Božjoj volji, David morati brinuti za
ljude, njegovi postupci neće biti mnogo drukčiji od tih. Zato se u Bibliji
slika pastira javlja često. Isus, također, sebe naziva „dobrim pastirom",
njegovo je ponašanje drugačije od ponašanja plaćenika; On daje svoj život za
ovce, vodi ih, poznaje svaku po imenu (usp. Iv 10, 11–18).
Od svoga prvog zanimanja David je mnogo naučio. Tako,
kad mu prorok Natan spočitava njegov vrlo težak grijeh (usp. 2 Sam 12,
1–15), David odmah shvaća da je loš pastir, da je od drugog čovjeka oteo jedinu
ovcu koju je ljubio, da više nije ponizni sluga, nego čovjek kojem je moć
udarila u glavu, otimač koji ubija i pljačka.
Druga karakteristična crta Davidova poziva je
njegova pjesnička duša. Iz ovog malog opažanja zaključujemo da
David nije bio rustičan čovjek, kao što se često može dogoditi pojedincima koji
su prisiljeni živjeti dugo izolirani od društva. On je, naprotiv, osjećajna
osoba koja voli glazbu i pjevanje. Harfa će uvijek biti uz njega: ponekad zato
da uzdigne himnu radosti Bogu (usp. 2 Sam 6,16), drugi put da
izrazi jadikovku ili ispovijedi vlastiti grijeh (usp. Ps 51,3).
Svijet koji se razastire pred njegovim očima nije nijemi
prizor: njegov pogled dokučuje veći misterij koji se krije iza mnoštva
stvorova. Molitva izvire upravo odatle: iz uvjerenja da život nije nešto što se
obrušava na nas, nego zadivljujući misterij, koji u nama pobuđuje pjesmu,
glazbu, zahvalnost, hvalu ili tužaljku, prošnju. Kad osoba nema u sebi u
pjesničku dimenziju, kažemo, kad nema pjesme, duša joj hrama. Tradicija je zato
htjela da David bude vrlo vješt u sastavljanju psalama. Oni se isprva često
izrijekom odnose na izraelskog kralja i na neke više ili manje plemenite
događaje iz njegova života.
David dakle ima jedan san: biti dobar pastir. Ponekad će
uspjeti biti na visini toga zadatka, ponekad ne. Ono što je, međutim, važno u
kontekstu povijesti spasenja jest njegovo proroštvo drugog Kralja, kojemu je on
samo nagovještaj i pralik.
Upravimo svoj pogled u Davida, mislimo na Davida. Svetac
i grešnik, progonjen i progonitelj, žrtva i krvnik, što je kontradikcija. David
je bio sve to zajedno. I mi u svome životu često imamo oprečne crte; u tkanju
života svi ljudi često griješe zbog nedosljednosti. U Davidovu životu postoji
samo jedna crvena nit koja daje jedinstvo svemu što se događa: to je njegova
molitva. To je glas koji se nikada ne gasi. Sveti David – moli; David grešnik –
moli; David progonjen – moli; David progonitelj – moli; David žrtva – moli. I
David krvnik – moli. To je nit koja se provlači kroz njegov život. On je čovjek
molitve. To je glas koji nikad ne gasne: koji poprima tonove veselja ili tonove
žalosti, to je uvijek ista molitva, samo se melodija mijenja. David nas time
uči unijeti sve u razgovor s Bogom: radost kao i grijeh, ljubav kao i patnju,
prijateljstvo kao i bolest. Sve može postati riječ upućena onom „Ti" koja nas
uvijek sluša.
David, koji je upoznao usamljenost, zapravo nikada nije
bio sam! I to je u suštini snaga molitve, kod svih onih koji joj daju prostora
u svome životu. Molitva ti daje plemenitost, a David je plemenit jer moli. Ali
on je krvnik koji se moli, kaje se i plemenitost se vraća zahvaljujući molitvi.
Molitva nam daje plemenitost: ona je u stanju zajamčiti odnos s Bogom, koji je
istinski Suputnik čovjeka na njegovu putu, usred mnogih životnih teškoća,
dobrih ili loših: ali uvijek molitva. Hvala ti, Gospodine. Bojim se, Gospodine.
Pomozi mi, Gospodine. Oprosti mi, Gospodine. Davidovo povjerenje je toliko
veliko da, kad je bio progonjen i morao pobjeći, nije dopustio nikome da ga
brani: „Ako me moj Bog ponižava ovako, On zna", jer nas plemenitost molitve
ostavlja u Božjim rukama. Te ruke ranjene ljubavlju: jedine sigurne ruke koje
imamo.
Tajnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata
nadbiskup Arthur Roche govorio je za Vatican News o tri nova zaziva
- „Majko milosrđa", „Majko nade" i „Utjeho migranata" koja će se po želji
pape Franje dodati Lauretanskim litanijama.
Lauretanskim litanijama, marijanskoj molitvi nastaloj u
Loretu, koju je 1587. godine službeno odobrio papa Siksto V., prošlih su dana
dodana tri nova zaziva. Naime, po želji pape Franje, tim litanijama koje se već
stoljećima mole nakon krunice dodat će se zazivi „Majko milosrđa", „Majko nade"
i „Utjeho migranata". Vijest su o tome priopćili iz Kongregacije za bogoštovlje
i disciplinu sakramenata u pismu predsjednicima biskupskih konferencija, koje
su potpisali pročelnik spomenutog dikasterija kardinal Robert Sarah, i tajnik
nadbiskup Arthur Roche.
Bezbrojni su naslovi i zazivi koje je kršćanska
pobožnost tijekom stoljeća posvetila Blaženoj Djevici Mariji, povlaštenom i
sigurnom putu prema susretu s Kristom, poručili su kardinal Sarah i nadbiskup
Roche te objasnili da će prvi zaziv uslijediti nakon zaziva „Majko Crkve",
drugi nakon „Majko Božje milosti", dok će treći uslijediti nakon zaziva
„Utočište grešnika". Premda su vrlo stare, Lauretanske litanije i dalje
odlikuje snažna povezanost sa životnim trenucima Crkve i čovječanstva, što
potvrđuju i čelnici Kongregacije za bogoštovlje, ističući da i u današnje
vrijeme, obilježeno neizvjesnošću i izgubljenošću, Božji narod ima osobit
osjećaj za utjecanje Gospi s ljubavlju i povjerenjem.
Nadbiskup Roche u razgovoru se Radio Vatikan osvrnuo se
na vezu između duhovnosti i konkretnosti svakodnevnog života te napomenuo da je
kroz povijest više papa u Lauretanske litanije dodavalo nove zazive.
Primjerice, sv. Ivan Pavao II. tom je nizu dodao naslov „Kraljice obitelji".
Govoreći pak o krunici, nadbiskup je istaknuo da je riječ o molitvi koja ima
veliku snagu te zaključio da je u ovom trenutku molitva za zagovor Blažene
Djevice Marije iznimno važna, povrh svega zbog onih koji pate od bolesti
COVID-19, ali i zbog situacije migranata koji su morali napustili svoju zemlju.
"Pruži svoju ruku siromahu” (usp. Sir 7,
32)
Poruka Svetoga Oca Franje za IV. svjetski dan siromaha [33.
nedjelja kroz godinu, 15. studenoga 2020.]
"Pruži svoju ruku siromahu” (usp. Sir 7,
32). Drevna je mudrost postavila ove riječi kao sveto pravilo kojeg se valja
držati u životu. Danas te riječi nisu izgubile ništa na svojoj važnosti i
značenju, pomažući nam usmjeriti pogled na ono što je bitno i savladati
barijere ravnodušnosti. Siromaštvo poprima uvijek različita lica koja
zahtijevaju da se posveti pažnju svakoj pojedinoj situaciji. U svakoj od njih
imamo priliku susresti se Gospodina Isusa koji je objavio da je prisutan u
najmanjoj svojoj braći i sestrama (usp. Mt 25, 40).
1. Uzmimo u ruke Knjigu Sirahovu iz
Staroga zavjeta. U njoj nalazimo riječi učitelja mudrosti koji je živio
dvjestotinjak godina prije Krista. On je tražio mudrost koja muškarce i žene
čini boljima i sposobnijima dublje sagledati životne događaje. Učinio je to u
vrijeme teške kušnje za Izraelski narod, vrijeme patnje, tuge i bijede zbog
dominacije stranih sila. Kao čovjek velike vjere, ukorijenjen u tradiciji
svojih pređa, prva mu je misao bila obratiti se Bogu i zamoliti ga za dar
mudrosti. Gospodin mu nije uskratio svoju pomoć.
Od prvih stranica knjige Sirah iznosi
svoje savjete koji se tiču mnogih konkretnih životnih situacija, od kojih je
jedna siromaštvo. On inzistira na tome da i usred nevolja moramo i dalje
stavljati svoje pouzdanje u Boga: »Ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i
ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan. Primi sve što te
stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša
zlato, tako i odabranici u peći poniženja. Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći,
kroči pravom stazom i uzdaj se u njega. Vi što se bojite Gospoda, očekujte
njegovu milost i ne skrećite s pravoga puta, da ne propadnete« (2, 2-7).
2. Stranicu po stranicu otkrivamo dragocjenu zbirku
savjeta o tome kako postupati u svjetlu prisnog odnosa s Bogom, tvorcem i
ljubiteljem stvorenoga svijeta, pravednim i brižnim prema svojoj djeci.
Međutim, to stalno upućivanje na Boga ne odvraća pogled od konkretnog čovjeka.
Naprotiv, to dvoje je usko povezano.
Jasno to pokazuje ulomak iz kojeg je preuzet naslov ove
Poruke (usp. 7, 29-36). Molitva Bogu i solidarnost sa siromašnima i onima koji
pate neraskidivo su povezani. Da bismo Gospodinu iskazali štovanje koje mu je
milo moramo prepoznati kako svaka osoba, pa i najsiromašnija i najprezrenija,
nosi u sebi utisnut Božji lik. Iz te svijesti proizlazi dar Božjeg blagoslova
koji se stječe velikodušnošću iskazanom siromašnima. Stoga, vrijeme posvećeno
molitvi nikada ne može postati izgovorom za zanemarivanje bližnjega u potrebi.
Sasvim suprotno: Gospodinov se blagoslov spušta na nas, a molitva postiže svoj
cilj ako su praćeni služenjem siromašnima.
3. Kako je to drevno učenje aktualno također za nas!
Naime, Božja riječ nadilazi prostor i vrijeme, religije i kulture.
Velikodušnost kojom podupiremo slabe, tješimo ožalošćene, ublažavamo patnju i
vraćamo dostojanstvo onima kojima je ono oduzeto, uvjet je za ljudski život u
punini. Odluka da posvetimo brigu siromašnima, njihovim različitim potrebama,
ne može biti uvjetovana raspoloživim vremenom, privatnim interesima i jalovim
pastoralnim ili socijalnim projektima. Snagu Božje milosti ne smije se gušiti
narcisoidnom težnjom da sebe uvijek stavljamo na prvo mjesto.
Teško je držati svoj pogled usredotočen na siromahe, ali
je to više no ikad nužno ako želimo dati pravi smjer našem osobnom i društvenom
životu. Ne radi se o tome da na to trošimo mnogo riječi, nego radije o
konkretnom predanom zalaganju nadahnutom Božjom ljubavlju. Svake godine, o
Svjetskom danu siromaha, vraćam se na tu temeljnu stvarnost za život Crkve, jer
siromašni jesu i uvijek će biti s nama (usp. Iv 12, 8) da nam
pomognu pronaći Kristovu prisutnost u svom svakodnevnom životu.
4. Susret sa siromašnom osobom predstavlja za nas izazov
i tjera nas na razmišljanje. Kako možemo pridonijeti uklanjanju ili barem ublažavanju
njihove marginaliziranosti i patnje? Kako im možemo pomoći u njihovu duhovnom
siromaštvu? Kršćanska je zajednica pozvana uključiti se u to iskustvo
dijeljenja i svjesna je toga da tu zadaću ne može povjeriti nekom drugom da je
namjesto nje vrši. A da bismo pružili potporu siromašnima od temeljne je
važnosti osobno živjeti iskustvo evanđeoskog siromaštva. Ne možemo se osjećati
"dobro” sve dok je bilo koji član ljudske obitelji zapostavljen i postao
sjenom. Tihi krik brojnih siromaha treba naći Božji narod spremnim i
pripravnim, uvijek i posvuda, dati da se čuje njihov glas, zaštititi ih i biti
solidaran s njima kad se suočavaju s tolikom prijetvornošću i tolikim
neodržanim obećanjima te ih pozvati da sudjeluju u životu zajednice.
Točno je da Crkva nema sveobuhvatna rješenja za
ponuditi, ali Kristovom milošću ona može ponuditi svoje svjedočenje i svoje
geste suradnje. Osjeća, usto, svojom dužnošću govoriti u ime onih koji nemaju
ni ono osnovno za život. Podsjećati sve na veliku vrijednost općega dobra za
kršćanski narod predstavlja životni zadatak koji se izražava u nastojanju da se
ne zaboravi nikoga od onih čije se temeljne ljudske potrebe ne poštuje.
5. Pružanje ruke pomaže otkriti, prije svega onome koji
to čini, da u nama postoji prirođena sposobnost činiti djela koja životu daju
smisao. Koliko pruženih ruku viđamo svaki dan! Nažalost, sve se češće događa da
nas bjesomučni ritam života uvuče u vrtlog ravnodušnosti do te mjere da više ne
znamo prepoznati ono dobro što se u tišini svakoga dana i s velikom
velikodušnošću čini svuda oko nas. Događa se tako da tek kad nešto poremeti
tijek našeg života, oči nam postanu sposobne vidjeti dobrotu svetaca "iz
susjedstva”, »onih koji žive u našoj blizini i odraz su Božje prisutnosti«
(Apost. pob. Gaudete et exsultate, 7), ali o kojima nitko ne
govori. Novinski stupci, mrežne stranice i televizijski ekrani vrve lošim
vijestima do te mjere da se čini da zlo suvereno vlada. No, tome nije tako.
Zloće i nasilja, zlostavljanja i korupcije zasigurno ne nedostaje, ali život je
protkan djelima poštivanja i velikodušnosti koji ne samo da kompenziraju zlo,
nego nas potiču ići dalje kroz život i biti puni nade.
6. Pružena ruka je znak koji izravno upućuje na
bliskost, solidarnost i ljubav. Ovih mjeseci, kada čitav svijet kao da je
pokorio virus koji je donosio bol i smrt, očaj i izgubljenost, koliko smo samo
ispruženih ruku mogli vidjeti! Pružena ruka liječnika koji se brine o svakom
pacijentu i pokušava pronaći pravi lijek. Pružena ruka medicinskih sestara i
tehničara koji su i nakon radnog vremena ostajali brinuti se o bolesnima.
Pružena ruka zaposlenih u administraciji koji su nabavljali sredstva kako bi
što više života bilo spašeno. Pružena ruka ljekarnika pozvanoga odgovoriti na
mnoge zahtjeve i izložena opasnosti izravnog kontakta s ljudima. Pružena ruka
svećenika koji slomljena srca podjeljuje blagoslov. Pružena ruka volontera koji
pomaže onima koji žive na ulici i onima koji, iako imaju krov nad glavom,
nemaju što za jesti. Pružena ruka muškaraca i žena koji su radili na pružanju
osnovnih usluga i sigurnosti. Mogli bismo navesti i druge pružene ruke i
složiti lijepi rukovet dobrih djela. Sve te ruke su prkosile zarazi i strahu
samo kako bi pružile podršku i utjehu.
7. Ova pandemija stigla je iznenada i zatekla nas nespremne,
izazvavši snažan osjećaj zbunjenosti i bespomoćnosti. No, siromašnima se nikada
nije prestalo pružati ruku. Time smo pružili svjedočanstvo kako smo spremni
prepoznati siromaha i pružiti mu pomoć kad mu je potrebna. Sredstva za činjenje
milosrđa ne mogu se improvizirati. Potrebno se svakodnevno u tome vježbati
polazeći od svijesti kako mi prvi trebamo pruženu ruku drugoga.
Ovaj trenutak kroz koji prolazimo poljuljao je mnoge
naše sigurnosti. Osjećamo se siromašnijima i slabijima jer smo iskusili osjećaj
vlastite ograničenosti i doživjeli da nam se ograničavaju slobode. Gubitak
posla, nemogućnost susretanja dragih nam osoba, kao i izostanak uobičajenih
međuljudskih odnosa iznenada su nam otvorili oči za horizonte koje smo odavno
prestali primjećivati uzimajući ih zdravo za gotovo. Naša duhovna i materijalna
bogatstva dovedena su u pitanje i otkrili smo kako nas je obuzeo strah.
Zatvoreni u tišini svojih domova otkrili smo koliko je važna jednostavnost i
držati pogled usredotočen na ono bitno. Shvatili smo koliko nam treba novo
bratstvo sposobno za međusobno pomaganje i uzajamno poštivanje. Ovo je povoljno
vrijeme za »iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku
odgovornost za druge i svijet […]. Već predugo grcamo u moralnoj degradaciji izrugujući
se s etikom, dobrotom, vjerom i poštenjem […]. To rušenje samih temeljâ
društvenog života na kraju može dovesti samo do toga da se borimo jedni protiv
drugih kako bismo obranili vlastite interese, do novih oblika nasilja i
okrutnosti, i zaprekâ rastu istinske kulture brige za okoliš« (Enc. Laudato
si’, 229). Riječju, teške ekonomske, financijske i političke krize neće
prestati sve dok odgovornost koju svaki od nas mora osjećati prema bližnjemu i
prema svakoj osobi bude tek mrtvo slovo na papiru.
8. "Pruži ruku siromahu” je, dakle, poziv na odgovornost
i izravno predano zalaganje za svakog onoga koji osjeća da ga je zadesila ista
sudbina. To je poticaj da preuzmemo na sebe breme najslabijih, kao što podsjeća
sveti Pavao: »Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne
bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon
ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao
sebe samoga! […] Nosite jedni bremena drugih« (Gal 5,
13-14; 6, 2). Apostol uči da sloboda koja nam je darovana smrću i uskrsnućem
Isusa Krista predstavlja za svakog od nas odgovornost staviti se u službu
drugih, prije svega najslabijih. To nije tek neobavezni poticaj, nego uvjet za
autentičnost vjere koju ispovijedamo.
Tu nam je ponovno od pomoći Knjiga Sirahova u kojoj se
predlažu konkretni načini podrške najugroženijima pribjegavajući pritom nekim
sugestivnim slikama. Najprije promatra slabost onih koji su ožalošćeni: »Ne
uklanjaj se od onih koji plaču« (7, 34). Vrijeme pandemije prisililo nas je na
strogu izolaciju onemogućivši nam čak tješiti i biti blizu prijatelja i
poznanika ožalošćenih zbog gubitka svojih dragih. Sveti pisac, nadalje, kaže:
»Ne zaboravi posjetiti bolesnika« (7, 35). Nije nam bilo moguće biti uz one koji
trpe i istodobno smo postali svjesni krhkosti naše egzistencije. Ukratko, Božja
nam riječ nikada ne da mira, neprestano nas potiče činiti dobro.
9. "Pruži ruku siromahu” iznosi na vidjelo oprečan stav
onih koji drže ruke u džepovima i ne dopuštaju da ih gane siromaštvo, za koje
su često i oni sami odgovorni. Ravnodušnost i cinizam njihova su svakodnevna
hrana. Kakve li razlike u odnosu na velikodušne ruke koje smo opisali! Ima,
naime, ruku koje se pružaju do računala da prebace novčana sredstva s jednoga kraja
svijeta na drugi, omogućujući bogaćenje uskim skupinama oligarha i gurajući u
bijedu mnoge ljudi ili dovodeći time čak do propasti čitave narode. Ima ruku
koje gomilaju novac prodajom oružja koje će druge ruke, pa i dječje, koristiti
da siju smrt i siromaštvo. Ima pruženih ruku koje potajice pružaju smrtonosne
doze kako bi se obogatili i živjeli u raskoši i prolaznoj razuzdanosti. Ima i
pruženih ruku koje u lažnoj dobrohotnosti donose zakone koje oni sami ne
poštuju.
U takvim okolnostima »isključeni i dalje čekaju. Da bi
se podupro način života koji isključuje druge, ili da bi se održalo
oduševljenje i zanos za taj egoistični ideal, razvila se globalizacija
ravnodušnosti. Postajemo, a da toga nismo gotovo ni svjesni, neosjetljivi na
bolni vapaj siromašnih, ne plačemo više zbog boli i patnje koja je snašla druge
i čak ne osjećamo ni potrebu da im pomognemo, kao da je netko drugi pozvan sve
to činiti jer je to nešto što se nas ne dotiče. Kultura blagostanja čini nas
neosjetljivima i uzbudimo se tek ako tržište ponudi nešto što nismo još uvijek
kupili, dok nas sudbina onih koji žive u neimaštini zbog oskudnih mogućnosti ne
može dirnuti u srce« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 54). Nećemo
moći biti sretni dok ove ruke koje siju smrt ne budu pretvorene u oruđa pravde
i mira za čitav svijet.
10. »U svim svojim djelima misli na svoj konac« (Sir 7,
36). Tom rečenicom Sirah zaključuje ovo svoje razmišljanje. Taj se tekst može
dvojako tumačiti. Može se tumačiti u smislu da trebamo biti svjesni toga da će
našemu životu prije ili kasnije doći kraj. Spominjati se naše zajedničke
sudbine može nam pomoći da živimo svoj život u znaku brige za one koji su
siromašniji od nas ili nisu imali iste mogućnosti kao mi. Postoji i drugo
tumačenje koje prije svega ističe cilj, svrhu kojoj svatko od nas teži. Cilj
našeg života traži da imamo projekt koji treba provoditi u životu i put koji
ćemo neumorno slijediti. A svrha svakog našeg djelovanja ne može biti drugo
doli ljubav. To je cilj koji smo pred sebe stavili i ništa nas ne smije od toga
odvratiti. Ta ljubav je sudjelovanje, posvećenost i služenje, ali započinje otkrićem
da smo mi prvi ljubljeni i probuđeni za ljubav. Taj se cilj javlja kad dijete
upozna majčin osmijeh i osjeća se ljubljenim samo zato što postoji. I osmijeh
koji dijelimo sa siromahom izvor je ljubavi i omogućuje živjeti u radosti.
Pružena ruka se, dakle, uvijek može obogatiti osmijehom onoga koji ne ističe u
prvi plan sebe i vrijednost pružene pomoći, nego jednostavno nalazi radost u
tome da može živjeti kao Kristov učenik.
Na tom putu svakodnevnog susreta sa siromašnima prati
nas Majka Božja koja je, više od svih drugih majki, Majka siromaha. Djevica
Marija dobro poznaje teškoće i trpljenja onih koji su marginalizirani, jer se i
sama nalazila u sličnoj situaciji kad je rodila Sina Božjega u staji. Zbog
Herodovih prijetnji, ona je sa zaručnikom Josipom i malim Isusom pobjegla u
drugu zemlju i Sveta je obitelj nekoliko godina dijelila sudbinu izbjeglica.
Neka molitva Majci siromaha ujedini tu njezinu ljubljenu djecu sa svima oni
koji im služe u Kristovo ime. Neka molitva promijeni pruženu ruku u zagrljaj
dioništva i ponovno pronađenoga bratstva.
Rim, pri svetom Ivanu Lateranskom, 13. lipnja 2020.,
liturgijski spomen svetog Antuna Padovanskog.