Isusov nastup u Galileji

(Iz 8,23b-9,3; 1 Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-25 ili 4,12-17)

Prorok Izaija je ustvrdio da će Gospodin proslaviti obescijenjenu zemlju Zebulunovu i Naftalijevu, Galileju pogansku, područje oko Genezaretskog jezera. „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu…" Ta čudesna svjetlost u tami proširila se Isusovim dolaskom među, ratovima i neimaštinom izmučene ljude. Isus se u taj „kraj uz more" i gradić Kafarnaum, sklonio pred Herodom koji je uhitio Ivana Krstitelja. Bljesnuo je kao svjetlost u tami propovijedajući Kraljevstvo nebesko, novost Bože ljubavi i spasenja što je narod podizalo iz beznađa, osobito kad su velike riječi popratila čudesna djela. Zahvatilo ih je ozračje optimizma, mnoge su zaspale nade probuđene, a u mrtvilo i beznađe vratio se život. Isusovim je dolaskom preobražena čitava društvena stvarnost ozloglašene Galileje. U njihovo poganstvo vratila se vjera kao istinsko osvježenje. 

Život na zemlji nezamisliv je bez svjetlosti. Svjetlost je princip života ne samo u biljnom svijetu. U ljudskom govoru svjetlo je zamjenska riječ za život. Ugledati svjetlo dana znači roditi se. Kad čovjek umre kaže se da se ugasio, zatvorio oči, utonuo u mrak. Pokojnike pratimo u vječnost riječima: „Svjetlost vječna neka im svijetli!" Biblija koristi svjetlo kao simbol spasenja. Psalmist pjeva: „Gospodin mi je svjetlost i spasenje". Kaže se također da Bog prebiva u nedostupnu svjetlu. On je svjetlo i u njemu nema tame nikakve. Isus je svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, svjetlost na prosvjetljenje naroda. Za sebe je rekao da je svjetlost svijeta. Isusovi učenici, kršćani, također su „svjetlo svijeta" kao „djeca svjetla" čine dobra djela i slave nebeskoga Oca. Svaki je Isusov učenik krštenjem prešao iz tame grijeha u svjetlost, postao je dijete Božje. Kršćani se napajaju Kristom kao izvorom, svijetle drugim ljudima i obasjavaju vlastito životno okruženje. Može li se to reći za današnje kršćane i društvo u kojem žive svoju vjeru? U našem društvu je mnoštvo razloga da se ljudi osjećaju nesigurni, u magli, čak u tami koja dolazi od društvenih nepravdi, korupcije, gubitka radnih mjesta, kriminala. Zašto? Zato što se magla i tama predstavljaju kao svjetlo, a to nije ništa novo. Prorok Izaija je optuživao svoje suvremenike: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!" (Iz 5,20). Takvih ljudi ima i među nama. Oni ne žele izaći na svjetlo, boje se da ono ne razotkrije tamnu stranu njihova života. Koliki su odbili plivati uzvodno, iskoristili bujicu tranzicijskih promjena i pustili da ih ponese nizvodno, daleko od izvora, od poštenja, pravednosti i istinskih vrednota. Koliki su se prepustili neradu, odali alkoholu, pali u ropstvo droge, nepošteno obogatili, stekli sramotni naslov ratnih profitera. Pravda neke od njih silom potjera iz tame i afere svakodnevno sustižu jedna drugu. Sve je to samo vrh brda pod sumnjivim vodama društvenih zala. Što nam je činiti? Valja donositi radikalne odluke, opirati se tami, slijediti svjetlo, ma kako to bilo teško, pogubno, možda i tragično kao što je bilo u Isusovu životu, u životu mučenika i svetaca. Sitni i uskogrudni interesi, egoizam i hedonizam ne dopuštaju čovjeku da prije svega, jasno sagleda stvarnost, da bistrim okom razluči svjetlo od tame, da pronađe snage i izbori se za dobro. A kako je to uopće moguće? Svjetlom koje dolazi odozgor! Bez vertikale i horizontali nije moguće vidjeti pravo stanje stvari. Vjernik, duhovan čovjek, prima svjetlo koje mu otvara perspektivu istinskog života. Takav čovjek može razlikovati dobro i zlo, tamu i svjetlost, poštenje i zlobu. Takav se može založiti za dobro i boriti se protiv zla te živjeti za druge iz ljubavi. U njemu će zasjati ljudskost božanskim sjajem kao što je sjala u Isusu. On se po vertikalnoj orijentaciji izdiže do univerzalne čovječnosti iskrene solidarnosti, autentičnog kršćanstva, daleko iznad sebičnih interesa, iznad kategorija kao što su rasa, klasa, ideologija, nacija, religija, te postaje čovjek prosvijetljen, osmišljen, novi čovjek prema kojemu je kršćanstvo uvijek težilo. Takvih ljudi treba i traži Isus, nekoć u ribarskom gradiću Kafarnaumu pozivajući Petra, Andriju, Jakova Ivana, Mateja, a danas prozivajući svoje kršćane da svijetle u suvremenom svijetu.