18. nedjelja u godini

Ptice i ljiljani zovu na povjerenje

(Iz 49, 14-15; 1 Kor 4, 1-5; Mt 6, 24-34)

Isus u slušateljima budi unutarnju slobodu iz koje čovjek planira svoj život. Ljudska nutrina je puna briga i rana koje nosimo još iz djetinjstva. Pomisao na budućnost izaziva u nama zabrinutost, čak i strah, jer sve teže se živi. Naslijeđeni problemi i neizvjesna budućnost ugrožavaju život i gubim pouzdanje, a Isus baš to pita: „Čovječe, na što si oslonio svoju svakodnevicu, u što se uzdaš? Do čega ti je najviše stalo? Što je kod tebe „najprije", na prvom mjestu? Što je imperativ tvoga zalaganja dok se boriš za bolji i kvalitetniji život? Što te motivira, nosi? Vjerujem da mnoge ne bi zatekao bez odgovora. Mladoj majci je to njezino dijete: za njega živi, njega voli, njeguje; ono je njezina prva briga, motivira je, nosi kroz život. Poslovnom čovjeku, na prvom bi mjestu bila karijera: napreduje u firmi, putuje po svijetu, sklapa ugovore, predaje ili sudjeluje na seminarima. Za njega nema veće radosti. Čovjek koji voli novac sve podređuje zaradi, bogati se i ništa mu nije teško kad je u pitanju dobit. Političaru bi bilo najvažnije doći na bolji položaj, domoći se vlasti, to je za njega vrhunac sreće, užitak kojemu je spreman žrtvovati sve, jer mu je vlast na prvom mjestu, itd. Isus bi, međutim, želio da ljudima najveći životni cilj, uza sav posao kojim se bavi, bude povjerenje u Boga. Ono mnogima nije na prvom mjestu, no vjerniku je to uvijek najvažnije. Kad posloži svoje životne prioritete i Boga stavi na prvo mjesto, onda mu je moguće postići i sve ostale ciljeve i nema te nevolje koja bi ga sputala, a još manje obeshrabrila. Nešto od te istine svjedoči Izaija koji se obraća Izraelcima u babilonskom sužanjstvu. Njihova najveća želja, i čežnja bila je vratiti se u domovinu. Situacija je, međutim, bila beznadna, očajavali su misleći da je povratak nemoguć. Prorok ih poziva da se pouzdaju u Boga, uvjerava ih da se Bog za njih brine majčinskom ljubavlju i poručuje: „Može li majka zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću!"

Isus je živio totalno pouzdanje u Božju providnost. Njegov je imperativ bio biti jedno s Ocem, vršiti njegovu volju, a kraljevstvo mu je Božje bilo na prvom mjestu. Propovijedao ga je uvjeren da će se Otac brinuti za sve ostalo što mu je potrebno. U velikoj želji da i na nas prenese ovo pouzdanje u Boga, pozvao nas je na vedro prepuštanje Božjoj providnosti. „Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Pogledajte ptice nebeske… Promotrite poljske ljiljane! Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ''Što ćemo jesti?'' ili: ''Što ćemo piti?'' ili ''U što ćemo se obući?'' Zna Otac nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite, stoga, najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati." Nije to Isusova zanesenjačka poezija i poziv na neodgovornost, bohemsko-hipijevski život, dolce far niente i ljenčarenje. Isus nije bio sanjar već se slikovito izrazio. Bog hrani ptice, ali i one moraju svaki dan skupljati hranu, moraju si praviti gnijezda! Ljiljani doista prekrasno izgledaju, ali u polju su izloženi mnogim nevoljama kojih se ne boje i od kojih ne bježe. Tako bi se ljudi trebali uzdati u Boga, vjerovati njegovim obećanjima, ali i surađivati s njime u stvaranju kvalitetnijega života i to bez grča, straha i tjeskoba. Vjernost produbljuje čovjekov odnos prema Bogu koji je Otac, brine se za ljude kao što se otac zemaljski brine za svoju djecu ili majka za svoje novorođenče. Velika je to istina, ali treba je uvijek gledati u cjelini. Uza svu brigu djeca surađuju sa svojim roditeljima, osobito kad odrastu. Isus želi da ljudi svojim inicijativama surađuju s Bogom. Nažalost, ima kršćana koji od Boga očekuju sve od kiše i lijepa vremena do sretno položenih ispita i radnog mjesta s dobrom zaradom. Oni ne služe Bogu, nego se Bogom služe da postignu svoje ciljeve. Pravi vjernici časte Boga, ali znaju da u znoju lica svoga moraju jesti kruh. Mole se Bogu, ali navodnjavaju svoja polja i grade nasipe. Njima Bog providi ljetinu, njih brani od poplava. Vjera u Boga nije pasivna, ona je inspiracija za kreativnu suradnju sa Stvoriteljem. Božji suradnici rade kao da sve ovisi o njihovu trudu i uzdaju se u Boga kao da sve od njega dolazi. Pouzdanje u Boga prepoznaje se u mukotrpnoj svakodnevici i pogledu uvijek uprtom u Boga i njihov konačni cilj.