Farizej i carinik u hramu

(Sir 35,15b-17.20-22a; 2 Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14)

Riječ „grijeh" je u prošlosti imala jako značenje, a ljude je upozoravala da se čuvaju i klone zla, jer je čovjek po prirodi grešan, a njegov svijet u nemiru. Bog mu je, međutim, po Crkvi dao priliku za pomirenje kako bi iskreno priznanje grijeha njega i svijet dovelo u red i vratilo im mir. Danas se prema grijehu odnosimo drukčije, ponekad oviše liberalno. U misama još priznajemo da griješimo mišlju, riječju, djelom i propustom, ali kršćani, osobito u europskom susjedstvu, grijeh doživljavaju više kao prekršaj ili pogrešku. Grešnik je sličan dijetašu  koji je pojeo kolač, a zna da nije smio, ili vozaču pred sucem za prekršaje zbog prebrze vožnje. Pravi vjernici, ipak, grijeh doživljavaju u prvom redu kao povredu odnosa s Bogom. Griješio sam zato što sam se udaljio od Boga i što će me to, kao posljedica, udaljavati od ljudi. Grešnik treba doći pred Boga sa iskreno raskajanom dušom da mu prizna grijeh i bude oslobođen.

Isus pripovijeda da su dva čovjeka, farizej i carinik, došli u hram pomoliti se Bogu. Na izvan su se obojica molila, ali u stvarnosti molio se samo jedan; onaj drugi se hvalio! Uvjeravao je Boga u svoju pravednost tvrdeći da čini mnogo dobra i da opslužuje njegove zapovijedi. Pun sebe uzdizao se nad druge optužujući ih i brojeći njihove grijehe. Na kraju je Bogu dao do znanja da mu zbog njegove umišljene pravednosti i farizejštine mora dati nagradu, spasenje na koje ima pravo. Farizejeva ohola molitva jurila je, dakle, k Bogu da hvalospjevom vlastitoj taštini i bujicom samohvale Boga učini dužnikom koji će mu isplatiti mnoge zasluge, jer je zakonski besprijekoran. Religiozna uobraženost, na mjestu molitve, uništila je i ono malo dobra što je bilo učinjeno. Bog ga je sažalno pogledao i prepustio njegovoj umišljenosti.

Vjernici i danas, u gorljivosti i entuzijazmu pretjeraju, pa poput farizeja postanu arogantni; oholo se uzdižu nad druge, preziru ih, čak osuđivati samo zato što nisu kao oni. Takvi se pred Bogom hvale i traže svoju zasluženu plaću. Oni zapravo ništa ne mole, pa ništa i ne dobiju te odlaze prazni i, što je najgore, svega toga, vjerojatno, nisu uopće svjesni. 

Carinik, naprotiv, zna da je grešan: varao je, bogatio se na račun drugih, novac mu je bio na prvom mjestu, omražen je, izguran na rub društva, nema prijatelja, stidi se. No iskren je i nadasve istinit. Svjestan svoje grešnosti pred Bogom, zna da nema zasluga, ponizno se kaje, traži milost, nada se spasenju. Zgrbljen pod teretom grizodušja, izlijeva pouzdanu molitvu predanja, duboko uvjeren da samo Bog ima pravo na njegovo siromašno srce i samo ga Božje milosrđe može rehabilitirati. Na krilima skrušenosti njegova se molitva diže do toplog Božjeg prijestolja gdje duša oživljava, da se grešnik iz hramske molitve u život vrati opravdan.

Pozitivan i cariniku sličan jest lik sv. Pavla. Život mu se bliži kraju, smrt je pred vratima; čeka je mirno jer mu je duša duboko ukorijenjena u vjeri. Boj bio, trku dovršio te predano i s puno nade ide pred Boga. Ne žalosti ga ni činjenica da su ljudi zakazali: nikoga nije bilo u njegovoj obrani. Kako je važna ova nutrina bez zemaljskih uporišta i sva usredotočena na Boga!

I danas ima ljudi koji vjeruju, ali se ne bore; dobro im je, uljuljani su u materijalno blagostanje i mlakost što su prvi znakovi farizejskog stanja, pa valja sumnjati u njihovu vjeru. Ima i onih koji se bore, ali nemaju vjere, lako moguće da će posustati, razočarati se ili pasti u očaj. Traže se borci koji vjeruju i vjernici koji se bore; njihova molitva prodire nebesa da dođe pred Boga. Molitva i borba donose nagradu kao što su Pavlov mir ili carinikovo opravdanje.

Nitko od nas nije automatski ni dobar ni loš; to se mjeri po vjeri i djelima, ali još više po unutarnjem stavu. Ima loših ljudi među onima koji svake nedjelje idu u crkvu (farizej) i dobrih među onima koji u crkvu ne odlaze, možda i ne vjeruju (carinik). Jedni i drugi trebaju Krista da bi njegovom milošću bili opravdani, da bi se spasili. Važno je stoga s kakvim unutarnjim raspoloženjem dolazimo pred Boga. Trebalo bi se ugledati u carinika: sebe, srce, savjest i cijeli život donijeti pred Boga iskreno i istinito. Svatko ima nešto dobro i svatko je grešan, ali istom kad se povjeri Božjoj milosti ona će ga, zbog dobra nagraditi, a grijeh mu oprostiti. Vjera u Isusa Krista i ponizan stav dovoljni su da svatko bude opravdan i spašen.