15. redovna opća biskupska sinoga

Svetoga, rekao je Papa u svom nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 28. listopada.

Draga braćo i sestre, dobar dan! Ali baš i ne izgleda dobar! [Pada kiša i puše vjetar]

Jutros u Bazilici sv. Petra slavili smo misu kojom je zaključena Skupštine Biskupske sinode posvećena mladima. Prvo je čitanje, iz knjige proroka Jeremije (31, 7-9), bilo posebno prikladno tome trenutku, jer se u njemu govori o nadi koju Bog daje svojem narodu. To je riječ utjehe, utemeljene na činjenici da je Bog otac svome narodu, ljubi ga i postupa s njima kao sa svojim sinom (usp. r. 9); rastvara pred njim obzor budućnosti, pristupačan, prohodan put kojim mogu kročiti također „slijepi i hromi, trudnice i rodilje" (r. 8), tj. ljudi u teškoćama. Jer Božja nada nije neka opsjena, poput nekih reklama u kojima su svi zdravi i lijepi, već je to obećanje stvarnim ljudima, s njihovim prednostima i nedostacima, potencijalima i krhkostima, poput svih nas: Božja nada je obećanje ljudima poput nas.

Ova Božja riječ dobro izražava iskustvo koje smo doživjeli u tjednima Sinode: to je bilo vrijeme utjehe i nade. Prije svega, to je bio trenutak slušanja: slušanje, naime, iziskuje vrijeme, pažnju, otvorenost uma i srca. Ali taj se trud svakodnevno preobražavao u utjehu, prije svega zato što smo među sobom imali živahnu i poticajnu prisutnost mladih, s njihovim životima i njihovim doprinosima. Mnogolika je stvarnost novih generacija kroz svjedočanstva sinodalnih otaca ulazila u Sinodu, tako reći, sa svih strana: sa svih kontinenata i iz različitih ljudskih i društvenih situacija.

Sovim temeljnim stavom slušanja nastojali smo sagledati stvarnost, dokučiti znakove našeg doba. Bilo je to zajedničko razlučivanje, ostvarivano u svjetlu Božje riječi i Duha Svetoga.

Ovo je jedan od najljepših darova koje Gospodin daje Katoličkoj Crkvi: okupiti glasove i lica iz najrazličitijih stvarnosti i tako pokušati dati jedno tumačenje koje uzima u obzir bogatstvo i složenost pojava, uvijek u svjetlu Evanđelja. Tako smo ovih dana razgovarali o tome kako kročiti zajedno kroz mnoge izazove, kao što su digitalni svijet, fenomen migracija, značenje tijela i spolnosti, drama ratova i nasilja.

Plodovi ovog rada već „vriju", poput mošta u bačvama nakon berbe. Sinoda o mladima bila je dobre berba i obećava dobro vino.

Ali želim reći da bi se prvi plod ove Sinodske skupštine treba sastojati upravo u primjeru metode koje smo pokušali držati, i to od same pripremne faze. Bio je to jedan sinodalni stil koji nema za glavni cilj izradu dokumenta, koji je također dragocjen i koristan. Međutim, važnije od dokumenta je to da se širi način postojanja i zajedničkog rada, mladih i starih, u slušanju i razlučivanju, kako bi se prispjelo do pastoralnih izbora koji odgovaraju stvarnosti.

Zazovimo stoga zagovor Djevice Marije. Njoj, koja je Majka Crkve, povjeravamo zahvalnost Bogu za dar ove Sinodske skupštine. Neka nam ona sada pomogne pronositi dalje ono što smo doživjeli, bez straha, u svakodnevnom životu zajednicâ. Neka Sveti Duh adne da izrastu plodovi našega rada sa svojom mudrom maštom, da nastavimo kročiti zajedno s mladim ljudima cijeloga svijeta.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

izražavam svoju blizinu gradu Pittsburghu, u Sjedinjenim Američkim Državama, a posebice židovskoj zajednici, koja je jučer pogođena strašnim atentatom u sinagogi. Neka Svevišnji Bog primi pokojne u svoj mir, utješi njihove obitelji i bude na pomoć ranjenima. Zapravo svi smo mi ranjeni ovim nehumanim činom nasilja. Neka nam Gospodin pomogne ugasiti žarišta mržnje koje se šire u našim društvima, jačajući osjećaj humanosti, poštivanje života, moralnih i građanskih vrijednosti, i sveti strah Božji, koji je Ljubav i Otac sviju.

Jučer su u Moralesu, u Gvatemali, blaženima proglašeni José Tullio Maruzzo, redovnik iz Reda manje braće i Luis Obdulio Arroyo Navarro, koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri u proteklom stoljeću, tijekom progona Crkve, zauzete u promicanju pravde i mira. Uzdignimo hvalu Gospodinu i povjerimo njegovom zagovoru Crkvu u Gvatemali, i svu braću i sestre koji su na žalost i danas, u različitim dijelovima svijeta, progonjeni jer su svjedoci Evanđelja. Molim sve pljesak za dvojicu blaženika!

28. listopada 2018. - Vatikan, Sinoda potaknula neophodne promjene

Završni dokument XV. redovne opće skupštine Biskupske sinode o temi „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja" usvojen je kasno poslijepodne u subotu 27. listopada.

U 167 točaka na 55 stranica oko 270 sinodskih otaca izrazilo je odlučnost za snažnije otvaranje laicima, prenosi Kathpress. Da bismo bili vjerodostojni neophodna je crkvena reforma. Proročka slika sinodalne Crkve 50 godina nakon Drugoga vatikanskoga koncila još uvijek nije ostvarena, ističe se u dokumentu koji je za početak objavljen samo na talijanskom jeziku. Iznosi se stanje u kojima žive mladi diljem svijeta, ocjenjuje iz kršćanske perspektive i predlaže perspektive za crkveno djelovanje. Posebno je istaknut sinodalni karakter Crkve.

Sinodski oci glasovali su o svakoj od 167 točaka, a za uvrštavanje u Završni dokument bila je potrebna dvotrećinska većina. Svoje iskustvo suradnje s mladim kršćanima biskupi su nazvali „plodom Duha Svetoga", slažući se da Katolička Crkva mora ponuditi veće udioništvo i odgovornost laicima, osobito mladima i ženama. U dokumentu se također odbacuje klerikalizam „koji mnoge isključuje iz procesa odlučivanja", a odbacuje se i „klerikalizacija laika".

Biskupi su primijetili da veliki dio mladih Crkvu više ne smatra „ozbiljnim sugovornikom", navodeći kao razloge pedofilske i financijske skandale ali i nesposobnost crkvenih službenika u susretanju mladih. Crkveni poglavari samokritički priznaju nedostatak vjerodostojnosti. Zauzetost mladih često nailazi na autoritarnost i nepovjerenje crkvenih službenika koji se ne žele odreći vodeće uloge. Također, katolički moral o seksualnosti često mlade udaljuje od Crkve jer u današnjem kulturalnom okolišu ona ima teškoće u posredovanju svoga stajališta o tjelesnosti i seksualnosti.

U dokumentu se između ostaloga bavi i digitalnim svijetom s njegovim vrlinama i manama, migracijama kao strukturalnim problemom na globalnoj razini, problemom zlostavljanja i neoophodnošću strogih sredstava prevencije, pri čemu su biskupi zahvalili svima koji su imali hrabrosti prozvati i otkriti slučajeve zlostavljanja, kao i ekološkim imperativima.

Drugi dio dokumenta bavi se različitim dimenzijama poziva i praćenju mladih u kojemu su djelotvorno integrirani duhovno dobro i ljudski i socijalni aspekti. Treći dio dokumenta, koji se bavi perspektivama djelovanja Crkve, počinje čvrstim opredjeljenjem da mladi ljudi u tome postanu prioritet. Ističe se potreba ulaganja vremena i energije za put s mladima „s njima, a ne za njih". Realizacija toga uglavnom leži na mjesnim Crkvama, ističe se u tom dijelu dokumenta koji je prožet značenjem sinodalnog procesa. Sinoda ne završava svečanim misnim slavljem u Vatikanu, upozoravaju sinodski oci, predstoji važna „izvršna faza" u mjesnim Crkvama diljem svijeta u kojoj će se završni dokument predstaviti kao karta, smjernice za predstojeće korake na koje je Crkva pozvana.

28. listopada 2018. - Vatikan, Propovijed Svetoga Oca na zaključnoj misi XV. redovne opće skupštine sinode biskupa posvećene mladima

Vjera dolazi preko života. Kada se vjera koncentrira isključivo na doktrinarne formulacije, tada postoji opasnost da bude upućena samo umu i ne dotiče srce. A kad se usredotočuje samo na rad, to postaje moralizam i ograničavanje na društveno djelovanje. Vjera je naprotiv život: živjeti ljubav Božju koja je promijenila naše postojanje. Ne možemo biti formalisti nauka ili aktivisti; pozvani smo nastaviti Božji posao na Božji način, u blizini: blizu Njega, u međusobnom zajedništvu, bliski našoj braći. Blizina: to je tajna prenošenja "srca vjere”, a ne samo neke njene usputne osobine, rekao je Papa u svojoj homiliji na misi zaključenja Sinode o mladima slavljenoj 28. listopada u Vatikanu.

Događaj koju smo čuli je posljednji o kojem propovijeda evanđelist Marko iz Isusova putujućeg otajstva služenja, koji će ubrzo nakon toga ući u Jeruzalem da umre i uskrsne. Bartimej je tako posljednji koji slijedi Isusa na putu: od prosjaka iz Jerihona s ruba ceste, postaje učenik koji ide s ostalima u Jeruzalem. I mi smo išli zajedno, "napravili smo sinodu” i sada ovo evanđelje zapečaćuje tri temeljna koraka na putu vjere.

Prvo gledamo Bartimeja: njegovo ime znači "sin Timeov”. Tekst navodi: "sin Timeov, Bartimej” (Mk 10,46). No, dok Evanđelje to potvrđuje, pojavljuje se paradoks: otac je odsutan. Bartimej leži na putu, daleko od kuće i bez oca: nije voljen nego napušten. Slijep je i nema slušatelja; i kad je htio razgovarati, ušutkali su ga. Isus čuje njegov vapaj. A kad ga je susreo, dopušta mu govoriti. Nije bilo teško pogoditi što je Bartimej tražio: očigledno je da slijepa osoba želi imati ili povratiti vid. Ali Isus nije nagao, posvećuje vrijeme slušanju. Ovo je prvi korak koji pomaže putu vjere: slušati. To je apostolat "uha”: slušati, prije nego što govorimo.

Naprotiv, mnogi od onih koji su bili s Isusom vrijeđali su Bartimeja ušutkavajući ga (vidi redak 48). Za ove učenike, potrebiti je bio smetnja na putu, nepredviđenost u unaprijed ustanovljenom programu. Više su voljeli svoje vrijeme od Učiteljevog, svoje riječi nego slušanje drugih: slijedili su Isusa, ali imali su na umu svoje planove. To je rizik od kojeg se uvijek treba čuvati. Za Isusa međutim, krik onih koji traže pomoć nije smetnja koja otežava put, već ključno pitanje.

Od velike je važnosti slušati život! Djeca Nebeskog Oca posvećuju pažnju svojoj braći: ne beskorisnom brbljanju, već potrebama drugih. Slušati s ljubavlju, strpljivo, kao što Bog čini s nama, s našim često ponavljajućim molitvama. Bog se nikad ne umara, uvijek se raduje kad ga tražimo. Tražimo dakle milost pitomog srca koje ga sluša. Htio bih reći mladim ljudima, u ime svih nas odraslih: oprostite nam ako vas nismo saslušali; ako, smo vam umjesto da vam otvorimo naše srce, punili uši. Kao Isusova Crkva želimo vas slušati s ljubavlju, sigurni u dvije stvari: da je vaš život za Boga dragocjen, jer je Bog mlad i voli mlade ljude; i da je i vaš život za nas dragocjen, dapače uistinu je neophodan da bi se išlo naprijed.

Nakon slušanja, drugi korak koji slijedi na putu vjere je: biti bližnji. Gledamo Isusa, koji ne delegira nekoga iz "mnoštva” koje ga je slijedilo, nego osobno susreće Bartimeja. Kaže mu: "Što želiš da ti učinim?” (redak 51). Što želiš: Isus se poistovjećuje s Bartimejom, ne zanemaruje njegova očekivanja; da ja učinim: činiti, ne samo pričati; za tebe: ne prema unaprijed utvrđenim idejama prema bilo kome, već za tebe, u tvojoj situaciji. Tako Bog čini, uključivši se osobno s ljubavlju i sa simpatijom prema svakom pojedinom. U načinu na koji radi je već sadržana njegova poruka: vjera stvara klice života.

Vjera dolazi preko života. Kada se vjera koncentrira isključivo na doktrinarne formulacije, tada postoji opasnost da bude upućena samo umu i ne dotiče srce. A kad se usredotočuje samo na rad, to postaje moralizam i ograničavanje na društveno djelovanje. Vjera je naprotiv život: živjeti ljubav Božju koja je promijenila naše postojanje. Ne možemo biti formalisti nauka ili aktivisti; pozvani smo nastaviti Božji posao na Božji način, u blizini: blizu Njega, u međusobnom zajedništvu, bliski našoj braći. Blizina: to je tajna prenošenja "srca vjere”, a ne samo neke njene usputne osobine.

Biti bližnji znači donijeti Božju novost u život brata, kao protuotrov iskušenju gotovih recepata. Pitajmo se jesmo li kršćani koji su sposobni postati bliski, izaći iz naših krugova kako bi zagrlili one koji "nisu od naših” i koje Bog žarko traži. Uvijek postoji iskušenje koje se toliko puta ponavlja u Svetom pismu: oprati ruke. To je ono što je mnoštvo učinilo u današnjem Evanđelju, to je ono što je učinio Kajin s Abelom, ono će učiniti Pilat s Isusom: oprati ruke. Mi naprotiv želimo nasljedovati Isusa, i poput njega uprljati ruke. On, Put (Iv 14: 6), zbog Bartimeja se zaustavio na svom putu; On, svjetlo svijeta (usp. Iv 9, 5), nadvio se je nad slijepim čovjekom. Budimo svjesni kako je Gospodin zaprljao ruke radi svakoga od nas, i započnimo gledati od križa, podsjećajući se kako je Bog postao moj bližnji u grijehu i smrti. Postao je moj bližnji: sve počinje od toga. I kada se i mi zbog ljubavi prema njemu učinimo bližnjima postajemo nositelji novog života: ne svima gospodari, ne stručnjaci o svetinjama, nego svjedoci ljubavi koja spašava.

Svjedočenje je treći korak. Pogledajmo učenike koji zovu Bartimeja: oni ne idu k njemu, koji prosi, sa sitnišem ili savjetima; nego u ime Isusa. Zapravo, mu upućuju samo tri riječi, koje su zapravo Isusove: "Hrabro samo! Ustani! Zove te”(r. 49). Samo Isus u Evanđelju ohrabruje! Jer samo On podiže srce. Samo Isus u Evanđelju kaže ustati, te liječi duh i tijelo. Samo Isus zove, mijenjajući život onih koji ga slijede, podižući na noge one koji leže, donoseći svjetlo Božje u mrak života. Mnoga djeca, mnogi mladi ljudi, poput Bartimeja, traže svjetlo u životu. Traže pravu ljubav. I poput Bartimeja, unatoč mnogim ljudima, on zove isključivo Isusa, kao što i oni traže život, ali često nalaze samo lažna obećanja i rijetke koji su zaista zainteresirani za njih.

Nije kršćanski čekati da braća u potrebi zakucaju na naša vrata; moramo ići k njima, ne kako bi im sebe donijeli, nego Isusa. On nas, poput ovih učenika, šalje da hrabrimo i podižemo u njegovo ime. On nas šalje da kažemo svima: "Bog te zove da Mu dopustiš da te ljubi”. Koliko puta, umjesto ove osloboditeljske poruke spasenja, donosimo sebe, naše "recepte”, naše "znamenje” koje imamo unutar Crkve! Koliko puta, umjesto usvajanja Gospodnjih riječi, širimo kao njegovu Riječ naše zamisli! Koliko puta ljudi osjećaju više težinu naših institucija nego Isusovu prijateljsku prisutnost! Zato nas se promatra kao nevladinu udrugu, nalik nekoj državnoj ustanovi, a ne kao zajednica spašenih koji žive u Gospodnjoj radosti.

Slušati, biti bližnji, svjedočiti. Put vjere u Evanđelju završava na lijep i iznenađujući način, s Isusom koji kaže: "Idi, vjera te tvoja spasila!” (redak 52). Ipak, Bartimej nije ispovjedio vjeru, nije ništa učinio; samo je tražio samilost. Osjećaj potrebe spasenja je početak vjere. To je izravan način susretanja Isusa. Vjera koja je spasila Bartimeja nije bila u njegovim jasnim idejama o Bogu, već u potrazi za njim, u želji da ga upozna. Vjera je stvar susreta, a ne teorije. U susretu dolazi Isus, u susretu kuca srce Crkve. Dakle nisu naše propovijedi djelotvorne nego svjedočanstvo našeg života.

I svima vama koji ste sudjelovali u ovom "zajedničkom hodu”, kažem hvala na vašem svjedočenju. Radili smo u zajedništvu i iskreno, sa željom da služimo Bogu i njegovu narodu. Neka Gospodin blagoslovi naše korake, kako bismo mogli slušati mlade, biti bližnji i svjedočiti im radost našega života: Isusa.

28. listopada 2018. - Vatikan, Papa: Atentat u sinagogi Pittsburghu neljudski je čin nasilja

U nedjeljnom nagovoru hodočasnicima okupljenima 28. listopada na Trgu Sv. Petra u Vatikanu, Papa je povjerio da plodovi Sinode već vriju. To je vrijeme utjehe i nade. Sinoda je bila odlična berba te obećava da će vino biti dobro.

Kao prvi plod Papa vidi u sinodalnom stilu što su ga već od početka slijedili sinodski oci. Nije im bilo toliko stalo do završnog dokumenta koliko do zajedničkog rada mladih i starih, slušajući i razlučivajući te zajedničkom donošenju pastoralnih izbora prikladnih suvremenoj stvarnosti.

Nakon molitve Anđeoskog pozdravljenja Papa se osvrnuo na atentat u židovskoj sinagogi u Pittsburghu u SAD, gdje je ubijeno najmanje 11 osoba, nazvavši ga neljudskim činom nasilja. Neka Gospodin primi u svoj mir umrle, utješi njihove obitelji i ohrabri ranjene, rekao je Papa i primijetio da smo tim atentatom svi ranjeni te molio da Gospodin ugasi žarišta mržnje, koja sve više zahvaća društvo i pojača osjećaje humanosti, poštovanje života, moralne i građanske vrednote i sveto Božje strahovanje, koji je Ljubav i Otac sviju.

28. listopada 2018. - Vatikan, Papa zamolio mlade za oproštenje

Svečanim euharistijskim slavljem kojim je u nedjelju 28. listopada predsjedao papa Franjo u bazilici Sv. Petra zaključena je XV. redovna opća skupština Biskupske sinode o temi „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja".

Uz sinodske oce, biskupe i kardinale, na slavlju se okupilo tisuće vjernika i hodočasnika, najviše mladih, iz cijeloga svijeta. Papa je u propovijedi zamolio mlade za oproštenje što ih Crkva „često nije saslušala”. Istodobno je upozorio da mladima treba snažnije izići u susret i to bez doktrinarnosti i moraliziranja. Uime nas, odraslih, mladima želim reći: Oprostite nam što vas često nismo čuli, što smo vam često umjesto da vam otvorimo srca punili uši govorima, rekao je Papa mladima, prenosi Kathpress.

Katolička poruka ne smije se usredotočiti niti na učene fraze koje ne dolaze do srca, niti smije moralizirati ili se svesti na socijalne čine. Ne smijemo biti ni doktrinarni ni aktivistički, poručio je Papa. Crkva mora biti sposobna napustiti svoje i krugove da bi prihvatila „one koji nam ne pripadaju" a žarko traže Boga. Kao Isus u odnosu s potrebitima, Crkva mora moći „uprljati ruke". Kršćani ne trebaju biti učitelji svih niti stručnjaci za sveto, već svjedoci spasiteljske ljubavi, poručio je Papa.

Mladima treba više izlaziti u susret – nije kršćanski čekati da braća i sestre koji su u traženju pokucaju na naša vrata, mi im trebamo izlaziti u susret i pritom donositi ne nas, već Isusa, upozorio je Sveti Otac. Prečesto su predstavnici Crkve vlastite ideje predstavljali kao Božju riječ, dopuštali da ljudi osjete utjecaj crkvenih institucija umjesto ljubaznu Kristovu blizinu, kritički je primijetio, poručivši da je vjera pitanje susretanja a ne teorije. Srce Crkve kuca u susretu, duhovnici mogu biti djelotvorni samo kroz svjedočenje a ne propovijedanje.

Na kraju mise pročitano je pismo koje su sinodski oci uputili mladima, izražavajući želju biti „suradnici vaše radosti da bi se vaša očekivanja pretvorila u vaše ideale". Crkva i svijet žurno trebaju vaš entuzijazam. Budite pratitelji slabih, siromašnih i onima koje je život ranio, poručili su sinodski oci mladima.

Na Biskupskoj sinodi  za mlade sudjelovao je šibenski biskup Tomislav Rogić kao izaslanik Hrvatske biskupske konferencije.