Radosna vijest s Lazarova groba

(Ez 37, 12-14; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45)

Dinamika katehezâ za katekumene prve Crkve slijedila je temeljnu ideju: dovesti ih do vjere u Krista Spasitelja svijeta. On je voda koja gasi našu žeđ za srećom (susret sa Samarijankom), svjetlo koje raspršuje tamu naših zabluda (ozdravljenje slijepca od rođenja) i uskrsnuće kao ispunjenje naše želje za vječnim životom (Lazarovo oživljavanje). Najveće Isusovo čudo bilo očitovanje života usred smrti. Biblija je oduvijek vezala život uz Boga. Vjera je svojevrstan pokazatelj životne kvalitete. Ona svoj najviši domet doseže upravo u kvaliteti života koji je jači od smrti za što čovjeka osposobljuje jedino Bog. Taj život je Božje obećanje i čovjekova najveća nada, a ostvaruje se o uskrsnuću tijela. Kako sve to izgleda u vjernikovoj svakodnevici osvjetljava prorok Ezekijel. Babilonska vojska je 598. pr. Kr. razorila je Jeruzalem do temelja, a Izraelce je kralj odveo u ropstvo. Njima se činilo da je ta vojna moć neuništiva. Povratku se više nitko nije nadao, pa su tonuli u malodušje i očajavali. Mladi su govorili da nemaju volje za životom, da im kosti sahnu i da je smrt jedino što žele. Prorok baš njima naviješta Božju riječ: „Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu… I duh svoj udahnut ću u vas da oživite!" (Ez 37,2). Božja riječ uvjerava da je nemoguće ipak moguće, da je on u stanju noćnu tamu pretvoriti u zoru i novi dan pun sunca. Duhovni ljudi mogu i tako nevjerojatnoj riječi ukazati povjerenje, jer se ne oslanjaju na tjelesno i materijalno, nego na duhovno, jer žive po Duhu, kako kaže sv. Pavao: „A vi, braćo, niste u tijelu, nego u Duhu! Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama." Da je tako nešto moguće uvjerava i sv. Ivan koji uprizoruje Isusa, utjelovljenu Božju riječ, u sceni Lazarova izlaska iz groba i povratka u život. U Betaniji, mjestu ni tri kilometra udaljenu od Jeruzalema, Isus je imao prijatelje Lazara i dvije njegove sestre, Mariju i Martu. Tu je svraćao i s učenicima, osobito kad bi na blagdane hodočastio u Jeruzalem. Kad se Lazar razbolio njegove sestre su pozvale Isusa da dođe i izliječi ga, ali on nije došao i Lazar je umro. Došao je kasnije. Marta mu je gotovo predbacila: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro". Ljudi u najvećoj boli obično pomišljaju da je Bog daleko, da izbjegava patnju, da mu nije stalo do njihova umiranja. Isus to demantira. Kad je došla i Martina sestra Marija i kad je vidio njihovu tugu, Isus je također zaplakao i tom gestom ljudske sućuti zadivio prisutne. A na pitanje: Zar je i on nemoćan pred ljudskom smrću i zašto ništa nije poduzeo da je spriječi, odgovorio je tako što je rastuženu povorku poveo do pokojnikova groba da se na licu mjesta još detaljnije predstavi. Možda je htio pojasniti svoju tvrdnju da je on istina put i život? Iskoristio je priliku da im i djelom pokaže istinitost tvrdnje da će oni koji u njega vjeruju živjeti ako i umru. Pozvao je Lazara da iziđe, zapovjedio da odriješe povoje i jednu veliku tugu pretvorio u slavlje smjerajući neprestano na ključno mjesto - vjeru u Boga i onoga koga je Bog poslao za Spasitelja. Tako je Ivan zaključio svoje izviješće: „Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj."