SedmVazm

Jedinstvo učenika jamstvo buduće slave

(Dj 7, 55-60; Otk 22, 12-14.16-17.20; Iv 17, 20-26)

Isusova velikosvećenička molitva, svojevrsni je testament, oporuka, posljednja Isusova želja učenicima koji ostaju u neprijateljski raspoloživu svijetu, svijetu koji odbija povjerovati u Isusa, protivi mu se, osuđuje ga i razapinje, no upravo tako ostvaruju Božji plan i svoje spasenje. Molitva je velikosvećenička, ali ne spominje ni svećeništvo ni žrtve već govori o jedinstvu i ljubavi. Isus je na Posljednjoj večeri molio da učenici uspješno nastave svoje poslanje, a to je produženje njegova djela. Da bi bili učinkoviti u zadaći koja ih očekuje, trebaju biti jedno. Očuvanjem međusobnog jedinstva oni će vjerodostojno i uvjerljivo svjedočiti svijetu istinu te ipak omogućiti spoznaju Isusa, a po njoj i spoznaju Boga. Molitva tumači o kakvom jedinstvu je riječ: o jedinstvu koje žive Otac i Sin u međusobnoj božanskoj komunikaciji ljubavi. U njoj Otac proslavlja Sina kad ga šalje da spasi svijet, Sin proslavlja Oca poslušan do smrti na križu. Svijet treba povjerovati u Sina i Oca, što će biti veoma teško budući da su ljudi inficirani grijehom a on zamagljuje istinu o Bogu i još više zato što Zli smućuje ljude, zavodi ih i okreće protiv Boga. Isus moli da Otac učenike očuva od Zloga, ne od nevolja ovoga svijeta, već od Zloga kako bi ostali jedno s Isusom, i da bi sačuvali međusobno jedinstvo te uspješno svjedočili pred svijetom i tako pobijali utjecaje Zloga. To jedinstvo je izrazio slikom Trsa i loze koji u tijesnom, intimnom životnom jedinstvu donose rod. Isus moli i želi da upravo to intimno životno jedinstvo koje povezuje njega i Oca, zahvati učenike i sve koji će na njihovo propovijedanje povjerovati. U jedinstvu Isusa i Oca moguće je upoznati, čak vidjeti Boga: „Tko vidi mene vidi i Oca… Otac i ja jedno smo". Kao da hoće reći: gledajte naše zajedništvo vidjet ćete naše Božanstvo pa ćete lakše povjerovati. Takvom se ljubavlju i vi ujedinite i nema te sile na svijetu koja će vas nadvladati. Ja sam snagom te iste ljubavi i zajedništva sa svojim Ocem, pobijedio nevjeru, svako zlo u svijetu i samu smrt. Kad se budete tako međusobno ljubili, bit ćete svjetlost svijeta i ljudi će na svom grešnom tumaranju, progledati; vidjet će istinu o meni i Ocu, prepoznat će je, prihvatiti, obratiti se i pomiriti s Bogom. To će biti vrijeme konačne Božje proslave u kojoj ćemo se svi nastaniti.

Isusova molitva da po njegovim učenicima svijetu zablista slava Očeva i slava njegova, nije uzaludna, ona će biti uslišana i to na isti način kako se ostvarila u njegovu životu. Djelić te istine otkriva prvo čitanje. Sveti Stjepan, Isusov učenik, proslavlja Boga slijedeći svoga Učitelja u mučeništvu. I on je naišao na otvoreno neprijateljstvo svijeta kad je propovijedao Isusa spasitelja, ali oni su zatvorili uši i srca da ga ne čuju. Kad ih je upozorio da ne budu tvrda srca, to je stvorilo još veću napetost koja je kulminirala u sukobu, a sukob je dokončan kamenovanjem. Stjepan se nije bojao smrti. Čini se da ga je nosila ljubav prema Isusu i da je stoga bila umanjena tragičnost njegova svršetka. Oprostio je ubojicama i začuđujućom smirenošću izručio svoj duh Bogu, jer je vidio otvoreno nebo, proslavljenoga Isusa s desne Očeve, vidio je slavu Očevu, obećanje iz vjerovanja koje ispovijedamo govoreći da Isus sjedi s desne Očeve i da će u slavi doći suditi žive i mrtve. Sve je to plod Stjepanova jedinstva s Kristom, plodnost loze i trsa. Ono je uvelike zaslužno za još jednu plodnost kojom je urodila Stjepanova smrt: za Savla koji će milošću Božjom od Kristova progonitelja postati najveći apostol i misionar Božjega kraljevstva po cijelom tada poznatom svijetu.