Don Danko Litrić, svećenik salezijanac, misionar je u srednjoafričkoj državi Ruandi od 1981. godine.

Rođen je 21. srpnja 1942. godine u Žeževici kod Omiša u Splitskoj nadbiskupiji. U Rijeci 16. kolovoza 1959. godine polaže redovničke zavjete i ulazi u Salezijansku zajednicu, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1968. godine u Zagrebu. U Hrvatskoj djeluje kao župnik na više salezijanskih župa, a posebno je poznat propovijedanjem pučkih misija.

Don Danko odlazi u misije, u Ruandu 1981. godine. Uključuje se u salezijanski misijski pro­jekt „Projekt Afrika". Ruanda mu postaje drugom domovinom. Djelujući kao misionar, vrši različite dužnosti. Kao ravnatelj i župnik župe Kicukiro u glavnom ruandskom gradu Kigali sagradio je, veli­kim dijelom uz pomoć dobrotvora iz Hrvatske, crkvu Marije Pomoćnice (1988.). 1990. godine imenovan je župnikom župe Musha, udaljenoj 37 km od Kigalija. U župi Musha, sagradio je dvije velike crkve, jednu posve­ćenu Mariji Pomoćnici kršćana, a drugu Kristu Kra­lju. Rat i genocid u Ruandi, u travnju 1994. godine prekinuli su don Danka na vrhuncu njegova pastoralnog i misionarskog djelovanja na toj velikoj župi koja ima 85.000 stanovnika. U danima općega kaosa i neviđenoga stradanja ruandskoga naroda, don Danko donosi hrabru odluku. Odlučuje ostati sa svojim župijanima. U tim stravičnim trenutcima želio je svojom prisutnošću ohrabriti najsiromašnije i najugroženije, iskazujući im svoju ljubav koju gaji prema bratu čovjeku u Ruandi. Bio je spreman i na najveću žrtvu: „Darovati svoj život za svoje prijatelje".

Bezobzirni stroj smrti i Zla, razularene i pobješnjele mase ubo­jica u jednom su danu (13. travnja 1994. godine) pobile sve one koji su se tjedan dana skrivali u župnoj crkvi. Život don Danku bio je pošteđen, ali je bio prisiljen gledati stravično ubijanje mačetama svojih župljana. Iz ruandskoga pakla izvode ga talijanski vojnici. Odlazi u Europu bolne duše i ranjena srca.

Nakon jednogodišnjeg oporavka vraća se ponovno u svoju Ruandu, u jesen 1995. godine. Od tada djelu­je pastoralno na jugu Ruande u župi Rango - Butare. Ponovno susreće mnogobrojne siromašne mladiće i djevojke, ratnu siročad i brojne udovice koji su ostali bez ikoga i iče­ga. U župi Rango osniva salezijanski omladinski centar i školu „Don Bosko" - Rango, gdje mladi mogu učiti brojne zanate.

Od 2001. godine ravnatelj je Salezijanskog omla­dinskog centra u Gatengi, u jednom od najsiromašnijih predgrađa glavnoga grada Kigalija. Gatenga je najveći omladinski centar u Ruandi. Vrhunac svoga napretka i po­pularnosti, Salezijanski omladinski centar, doživio je upravo pod don Dankovim vod­stvom. U centru se školuje više od 1200 mladih. Oko 150 sirotana našlo je ondje novu obitelj i novi dom. Ga­tenga je jedna od formacijskih kuća novona­stale salezijanske provincije „Afrike Velikih Jezera". Don Danko se od prvih dana boravka u Africi brinuo s velikom ljubavlju i zalaganjem za duhovni rast i odgoj mladih salezijanskih kandidata.

Godinama, don Danko ima odgovorne službe u salezijanskoj provin­ciji „Afrika Velikih Jezera" koja se prostire u tri države (Burundi, Ruanda, Uganda). Od ustanovljenja provincije (2006.) sve do danas, još uvijek vrši službu provincijalnog ekonoma. Ravnatelj je provincijalnoga ureda za razvoj i različite projekte u provinciji, član je pro­vincijalnoga vijeća. U velikom don Dankovu srcu snažno je prisutna briga za salezijanski podmladak u ove tri zemlje. Don Danko se očinski brije za mlade domaće salezijance, koji su garancija širenja salezijanske karizme u mladoj pro­vinciji, a oni će, nakon don Danka, nastaviti misijsko djelovanje na ovom dijelu afričkoga kontinenta.

Uz mngobrojne obveze što ih velikodušno i odgovorno vrši, don Danko nalazi vremena i za druge aktivnosti. Potaknut potrebama mla­dih, za njih je na obali jezera Muhazi (mjesto udaljeno tridesetak kilometara od Kigalija) sagraditi dom za duhovne susrete i zanatsku školu. Najsiromašniji iz toga zabitog kraja u školi uče čitati i pisati, a ujedno mogu naučiti brojne i praktične zanate.

Zahvalju­jući darovima dobrotvora iz Hrvatske i pomoći Misijske središnjice u Zagrebu, izgra­dio je kuću časnim sestrama, „Prijateljice siromaha". Sestre upravljaju školom i omladinskim centrom „Don Bosco Muhazi". Sestre svjedočanskim životom pružaju mladima ljudskiji i kršćanskiji odgoj.

Uz jezera Muhazi nastaje i raste nova misija koja još uvijek nema crkvu, ali je živa i djelatna.

Don Danko svake četvrte nedjelje u mjesecu obila­zi i zatvorenike u velikom zatvoru u Kigaliju, s njima slavi Euharistiju, tješeči ih, dijeleći im svete sakramen­te, budi i podržava u njima nadu kako će jednoga dana ponovno biti slobodni ljudi.

Don Danko rado piše o misionarskome dje­lovanju, o svojim doživljajima i iskustvima, dopisnik je brojnim vjerskim časopisima i novinama što su tiskane u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Do sada je napisao pet knjiga:

1. Pisma iz Afrike

2. Krik iz Ruande

3. Borbe jed­nog misionara

4. Vapaj siročadi iz Ruande