2. srpnja 2017. - Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju
Kršćaninovo srce ne smije biti podvojeno
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnja liturgija stavlja pred nas posljednje izričaje apostolske besjede iz desetog poglavlja Matejeve Evanđelja (usp. 10, 37-42), kojima Isus poučava dvanaestoricu apostolâ u času u kojem ih prvi puta šalje u misiju u sela Galileje i Judeje. U tome završnom dijelu Isus ističe dva bitna aspekta za život učenika misionara. Prvi je taj da je njegova povezanost s Isusom jača od bilo koje druge veze, a drugi da misionar ne donosi sebe, nego Isusa, a preko Njega ljubav nebeskoga Oca. Ta su dva aspekta povezana, jer što je Isus više u središtu srca i života učenika, to se više kroz tog učenika "prozire" njegova prisutnost. To dvoje idu zajedno.
"Tko ljubi oca ili majku više nego
mene, nije mene dostojan" (r. 37), kaže Isus. Ljubav oca, nježnost majke,
slatko prijateljstvo među braćom i sestrama, sve to, iako je vrlo dobro i
opravdano, ne može biti ispred Krista. I to ne zato što On želi da budemo bez
srca i nezahvalni, štoviše, upravo suprotno; nego stanje učenika zahtijeva da mu
na prvome mjestu bude odnos s Učiteljem. To vrijedi za bilo kojega učenika, bio
on laik, laikinja, svećenik ili biskup: na prvome mjestu mu mora biti odnos s
Isusom. Možda prvo pitanje koje moramo postaviti kršćaninu jest: "Susrećeš
li se s Isusom? Moliš li se Isusu?". Odnos. Moglo bi se gotovo
parafrazirati Knjigu Postanka: zato će čovjek ostaviti svoga oca i majku svoju
da prione uza Isusa Krista i njih dvoje bit će jedno (usp. Post 2, 24).
Tko dopusti da bude uvučen u tu vezu ljubavi i života s Gospodinom Isusom,
postaje njegov predstavnik, njegov "veleposlanik", posebice načinom
života, svojim životom. Toliko da sâm Isus, kada šalje učenike u misije, kaže
im: "Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene
poslao" (Mt 10, 40). Potrebno je da ljudi mogu shvatiti da je za tog
učenika Isus uistinu "Gospodin", da je doista središte njegova
života, sve u njegovu životu. Nije važno ima li, kao svaki čovjek, svoja
ograničenja pa i pogreške – samo ako ima poniznosti da ih prizna –; važno je da
nema podvojeno srce – i to je opasno. Ja sam kršćanin, Isusov sam učenik,
svećenik, biskup, ali imam podvojeno srce.
Ne, to ne ide. Ne smije imati podvojeno srce, nego jednostavno, jedinstveno srce, ne smije sjediti na dvije stolice, već biti iskren prema sebi i prema drugima. Podvojenost nije kršćanska. Zato Isus moli Oca da učenici ne popuste duhu svijeta. Ili si s Isusom, s Isusovim duhom, ili si s duhom svijeta.
I ovdje nas naše svećeničko iskustvo uči nečem jako lijepom, jakom važnom: upravo ono prihvaćanje vjernoga svetog Božjeg naroda, upravo ona "čaša hladne vode" (r. 42), o kojoj Gospodin govori danas u Evanđelju, pružena s vjerom i ljubavlju, pomaže ti da budeš dobar svećenik! Postoji neka uzajamnost također u poslanju: ako ti ostaviš sve zbog Isusa, ljudi u tebi prepoznaju Gospodina; ali istodobno to ti pomaže obraćati Mu se svakoga dana, obnavljati se i čistiti od kompromisâ i svladavati napasti. Što je svećenik bliže Božjemu narodu to će se osjećati bliže Isusu; i koliko je više svećenik blizu Isusu, toliko će se osjećati bliže Božjemu narodu.
Djevica Marija je osobno iskusila što
znači voljeti Isusa odvajajući se od sebe, i dajući novi smisao obiteljskim
vezama, polazeći od vjere u Njega. Neka nam ona svojim majčinskim zagovorom
pomogne biti slobodni i radosni misionari Evanđelja.
Nakon Angelusa