Nalazite se u >
Liturgija dana
5. lipnja 2016. - 10. nedjelja kroz godinu - C -
Isus je jači od smrti
(1 Kor 17,17-24; Gal 1,11-19; Lk 7,11-17)
Nakon vazmenih blagdana, za crkvu i svakog pojedinog vjernika, ostaje temeljno i ključno pitanje: Tko je zapravo Isus? Duh Sveti koji nastavlja Isusovo djelo u svijetu poučava ljude u školi Božje riječi i trudi se da tijekom liturgijske godine odgovori na to pitanje. Onomu tko čita evanđelje u sili Duha Svetoga Isus sâm se razotkriva, čitatelj ga prepoznaje i tako nastaje vjera. Što je htio razotkriti odlomak današnjeg evanđelja? Opisani događaj pred gradskim vratima na izvan doživljen vodi nas u prošlost u stari grad Nain gdje je jedna očajna udovica na groblje pratila sina jedinca, jedinu nadu i životnu sigurnost. Sad kad ga je izgubila, ostala je bez ikoga, bez ičega. Udovica, pa još sama, to je u ono vrijeme bila najveća nesreća koja je ženu mogla snaći, jer bi ostala bez zaštite, bez prava i bez sredstava za život; jednostavno rečeno – prosjakinja. Temeljno pitanje koje si čovjek pred ovim prizorom postavlja, glasi: Ima li spasa za ovu ženu? Odgovor također nije daleko: ima, ako se nađe netko tko će joj u život vratiti mrtvoga sina, a među ljudima takvi ne postoje. Postoje, doduše izvanredni Božji ljudi kojima Bog dadne moć da ožive mrtvaca. Biblija poznaje takve ljude, a liturgija donosi primjer proroka Ilije; on je ženi koja ga je ugostila oživio mrtvog sina. Kada to čitamo shvaćamo da Bog jedini ima moć nad smrću i da može oživljavati mrtve, te zaključimo da spasenje dolazi od njega. Mnoge ljude to potakne da se obrate Bogu, da povjeruju u njega ili, ako vjeruju, da prodube i ojačaju svoju vjeru. Međutim, kad je Isus oživio mrtvoga udovičina sina u Nainu, nije to učinio u prvom redu zato da iskaže dobročinstvo, već da objavi istinu vjere: za ljude postoji spasenje, spasenje dolazi od Boga, Isus je Spasitelj. Ovo „Spasitelj" treba shvatiti u mesijanskom smislu tj. nije on spasitelj za vremeniti, nego za vječni život. Prorok Ilija je, usporedimo još jednom ova dva događaja oživljavanja mrtvaca, očitovao jedan vid spasenja, ali spasenja za neko vrijeme, dok se smrt opet ne pojavi i zauvijek sa sobom povede svoj plijen. Isusovo čudo u Nainu, na izvan je doduše isto ono što je bilo Ilijino, jer su i Ilijin dječak i Isusov mladić ponovno umrli, tako da je spasenje bilo privremeno. Ipak Isusovo čudo ima drugu poruku i drukčije značenje. Ono je objavilo istinu gdje je pravo, definitivno spasenje i od čega to Bog želi ljude spasiti. Kad vjernik čita čudo iz evanđelja, ne treba u prvom redu ići u prošlost, u Nain, i spominjati se povijesnog Isusa; on treba gledati naprijed i misliti na proslavljenog Isusa i svoju budućnost. Evanđelisti čudo nisu zabilježili zato da se divimo Božjoj svemoći, već da povjerujemo u Isusa, Mesiju, Spasitelja, Vazmenog Jaganjca koji oslobađa od smrti i daruje novi vječni život. Pri tom nije riječ o krpanju starog života i oživljavanju za neko vrijeme, već o sasvim novom, vječnom životu kojega Boga živi u svojoj slavi i kojega je podijelio sa svojim Sinom, sada uskrslim Gospodinom, a želi ga podijeliti i sa svakim koji u Krista povjeruje. Znak u Nainu ponuđen je zato da u njemu vidimo svoju sadašnjost i sebi odgovorimo na ključna pitanja: ima li spasenja za mene? Ima li moj život smisla? Ima li smrtni čovjek budućnost i kakva je ona? Evanđelist iz Naina poručuje: uskrsli Isus, obećani Mesija, Sin Božji suosjeća danas s ljudima i njihovom tjeskobom pred smrću. Nije to puki osjećaj kojim se prijateljski približuje smrtnicima, nego priopćava što o toj zabrinjavajućoj istini misli Bog i što može učiniti da ljudima riješi nerješivu zagonetku smrti. Veličina Isusova čuda nije u tome što je oživio mrtvoga mladića, (samo mu je za neko vrijeme produžio ovo vremenito preživljavanje u svijetu prolaznosti), nego u tome što je meni sada znak da je moje zlokobno umiranje dobilo Spasitelja i da budi u meni vjeru u Isusa, jer je upravo on taj Spasitelj. Isus, kao uskrsli Gospodin poziva na vjeru u vječni život po kojoj je moguće spasenje od vječne smrti, smrti koju je on sam susreo i pobijedio. Kao što je nekoć suosjećao sa očajnom udovicom i rekao joj: „Ne plači!", tako sada suosjeća sa svojim učenicima i kršćanima govori: „Ne plačite!". Nije to jeftina utjeha, ona je Boga nedostojna, već poziv na vjeru. Kao da hoće reći: Tko u mene vjeruje, živjet će ako i umre, jer ću ga uskrisiti u posljednji dan.
