Neshvatljiva spasonosna ljubav

(Iz 50,4-7; Fil 2,6-11; Mt 26, 14-27, 66 ili 27, 11-54)

Izrael se stoljećima uzdao da će ga spasiti krvne žrtve koje su prinosili u hramu. Kad je ta nada iznevjerena, Bog je, prema planu spasenja, poslao svoga Sina Isusa, da ih žrtvom vlastita života otkupi. Tu istinu su naviještali starozavjetni proroci, a najvjernije prorok Izaija koji je u Sluzi Jahvinu, veoma detaljno opisao budućeg Spasitelja svijeta. Vrijednost spasonosne žrtve dolazi ponajprije iz unutarnjeg duhovnog stava tog Božjeg miljenika. Ponizan je, poslušan, predan u volju Božju i pun ljubavi. Pisma i konkretne životne okolnosti upravljaju njegovim odlukama da poslanje izvrši u skladu s Očevim naumom, uvjeren da će i iz najvećih muka biti spašen i proslavljen. On ima vješt jezik kojim naviješta Božju volju, istinu i ljubav, ali i zato da krijepi umorne. Ima uho koje spremno osluškuje Božje riječi i nije mu strano probdjeti cijele noći u molitvi i razmišljanju iz čega mu dolazi snaga da prihvaća sve što Bog stavi na njegov životni put, čak i nepravednu osudu, patnju pa i smrt na križu pod kojim njegovi protivnici dovikuju: „U Gospodina se uzdao, neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu je drag". On je zapravo Božji Sin, premda, ljudi to ne znaju, jer se nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ''''oplijeni'''' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan u svemu osim u grijehu. Uzeo je njihove krivice i ponio ih na drvo da ih tamo zauvijek uništi. Od tuda će ga Otac uzvisiti i dati mu ime nad svakim imenom, ime pred kojim će se prignuti svako koljeno onih koji žive na zemlji i onih koji su na nebu. Samo onaj koji se tako duboko ponizi, biva tako visoko uzvišen. Isusovo se poniženje dogodilo između dvije ljubavi: Božje koja tako ljubi svijet da za njegovo spasenje daje svoga Sina i ljubavi koja je spremna podnijeti sve da spasi ljude i cijeli svijet. Čitajući muku svakomu je na izvan vidljivo da je Isus žrtva nepravde i ljudskog nasilja. No to još uvijek ne bi bilo dovoljno da bude Spasitelj svijeta. Spasiteljem ga čini upravo njegova neizmjerna, božanska ljubav kojom je sebe predao Ocu. Njegova ljubav puna je života i to Božanskoga! Kad Isus umire iz te ljubavi, smrt mu razara zemaljski život, ali pred Božanskom ljubavlju mora ustuknuti i osloboditi sveti prostor za mjesto slave, uzvišenja, uskrsnuća. Ta istina daje vjerniku snagu, osposobljava ga za ljubav u Bogu utemeljenu, te ona i u njemu postaje čudesno snažna i spasonosna. Mi ljudi nemamo takve ljubavi zbog čega se bojimo za život i plašimo se smrti. Tko nema ljubavi ne poznaje Božju moć i ne vjeruje da  on može život kojega su ljudi razapeli spasiti, ili život kojega su ljudi ubili, ispuniti novim životom koji tajanstveno prebiva u Božanskoj punini. 

Kad sudjelujemo u tragičnim trenucima Isusove muke razmišljamo o njegovoj samoći. U njoj se našao ostavljen od  svih: Juda ga je izdao, Petar zatajio učenici se razbježali. Sam se pred Ocem molio: „Ako je moguće udalji od mene ovaj kalež, ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš neka bude!" Nebo je bilo nijemo. Isus je umro u krajnjoj ostavljenosti. Njegova nas muka pogađa, diže buru osjećaja te pokušavamo biti solidarni najviše što možemo. Uostalom, čini se da se sva naša liturgija i svodi na susret vjernika s raspetim s kojega se mnogi u svoje klupe vraćaju sa suzama u očima. Ipak, postavlja se pitanje: je li to sve? Koliko smo se doista zbližili s trpećim Kristovim ili bolje reći koliko dugo će trajati ta bliskost? Do kraja mise? A nakon toga? Ako se ništa od toga ne zadrži u svakodnevnom životu i ako sve to što se doživljava u crkvi ne utječe na ostali dio života, onda je liturgija pobožna priredba i teško da je više od toga. Ne treba se onda čuditi što neće biti djelotvorna na teškim dionicama puta kojima prolazimo, kad dođu bolesti, osobito teške i neizlječive, kad doživimo nepravdu, poniženje, izdaju i kad se nadviju crni oblaci problema i poteškoća. Vjernikovo sudjelovanje u Kristovim patnjama trebalo bi uroditi plodom Kristova sudjelovanja u ljudskoj svakodnevici kakva god ona bila, a osobito ako je bolna ili mukotrpna. Bog uzvraća samo velikodušnima i samo velikodušni mogu pravo slaviti smrt Gospodnju, jer ta smrt u sebi krije ljubav kojom je moguće nadvladati vlastitu smrt. Kako bismo i mogli zaboraviti smrt koja nas je obdarila nadom da naša smrt neće biti kraj, nego blagoslovljeni prolaz u Život.