„Dođi kraljevstvo tvoje"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Kad molimo „Oče naš", drugi zaziv kojim se obraćamo Bogu je „dođi kraljevstvo tvoje" (Mt 6,10). Nakon što smo molili da se sveti njegovo ime, vjernik izražava želju da se požuri dolazak njegova Kraljevstva. Ta je želja potekla, da tako kažem, iz samog Kristova srca, koji je počeo svoje propovijedanje u Galileji naviještajući: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mk 1, 15). Te riječi nisu nipošto prijetnja, naprotiv, one su radostan navještaj, poruka radosti.

Isus ne želi poticati ljude na obraćenje šireći strah od skorog Božjeg suda ili osjećaj krivnje za počinjeno zlo. Isus ne vrši prozelitizam: on jednostavno naviješta. Naprotiv, ono što On donosi je Radosna vijest spasenja i polazeći od nje poziva na obraćenje.

Svaki je od nas pozvan vjerovati u „evanđelje": Božje se gospodstvo približilo njegovoj djeci. To je evanđelje: Božje se gospodstvo približilo njegovoj djeci. I Isus naviješta ovu čudesnu stvar, tu milost: Bog, Otac, ljubi nas, bliz nam je i uči nas da hodimo putem svetosti.

Znakovi dolaska ovog Kraljevstva su mnogi i svi su odreda pozitivni. Isus započinje svoju službu brinući se o bolesnicima, bilo tijelu, bilo u duhu, onima koji su isključeni iz društva – na primjer, gubavcima –, grešnicima koje su svi gledali s prezirom, čak i oni koji su bili veći grešnici od njih, ali su se pretvarali da su pravedni. I kako Isus takve naziva? „Licemjeri”. Sâm Isus pokazuje te znakove, znakove Kraljevstva Božjega: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje" (Mt 11, 5).

„Dođi kraljevstvo tvoje", kršćanin ustrajno ponavlja kad moli Očenaš. Isus je došao; ali svijet je još uvijek obilježen grijehom, napučen tolikim ljudima koji pate, ljudima koji nisu pomireni i ne opraštaju, ratovima i tolikim oblicima izrabljivanja, sjetimo se samo, na primjer, trgovine djecom. Sve ove činjenice su dokaz da Kristova pobjeda još nije u potpunosti ostvarena: mnogi muškarci i žene još uvijek žive zatvorena srca.

Poglavito u tim situacijama s kršćaninovih usana potekne ovaj drugi zaziv iz Očenaša: „Dođi kraljevstvo tvoje". To je kao da kažete: „Oče, trebamo Te! Isuse, trebamo te, potrebno nam je da posvuda i zauvijek Ti budeš Gospodar u našoj sredini!". „Dođi kraljevstvo tvoje, budi ti među nama".

Papa pozdravlja vjernike okupljene na Trgu sv. Petra u Vatikanu na općoj audijenciji u srijedu 6. ožujka 2019. Foto: Vatican Media/Reuters/Pixsell

Ponekad se pitamo: zašto se ovo Kraljevstvo ostvaruje tako sporo? Isus voli govoriti o svojoj pobjedi jezikom prispodoba. Na primjer, on kaže da je Božje kraljevstvo poput polja na kojem zajedno rastu dobra pšenica i korov: najgora bi pogreška bila da se želi intervenirati odmah iskorjenjujući iz svijeta one koji nam se čine štetnim korovom. Bog nije kao mi, Bog ima strpljenja. Kraljevstvo se ne uspostavlja nasiljem u svijetu: njegov način širenja je krotkost (usp. Mt 13, 24-30).

Kraljevstvo Božje je zasigurno velika sila, najveća koja postoji, ali ne prema kriterijima svijeta; zato izgleda da nikada nema apsolutnu većinu. To je kao kvasac umiješan u brašnu: naizgled nestaje, ali upravo zahvaljujući njemu tijesto se diže (usp. Mt 13, 33). Ili kao zrno gorušice, tako maleno, gotovo nevidljivo, ali u sebi nosi eksplozivnu snagu prirode, i jednom kad uzraste postaje najveće od sve povrća u vrtu (usp. Mt 13, 31-32).

U toj „sudbini" Božjeg kraljevstva može se nazrijeti klupko Isusova života: i On je bio slabašan znak za svoje suvremenike, događaj koji je službenim povjesničarima tog vremena bio gotovo nepoznat. Samog je sebe nazvao „pšeničnim zrnom" koje umire u zemlji, ali samo na taj način može dati „mnogo ploda" (usp. Iv 12, 24). Simbol sjemena je rječit: jednog dana ga seljak polaže u tlo (gesta koja izgleda kao ukop), a zatim „spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako" (Mk 4, 27). Sjeme koje iznikne više je djelo Boga nego čovjeka koji ga je posijao (usp. Mk 4, 27). Bog je uvijek ispred nas, Bog uvijek iznenađuje. Zahvaljujući Njemu, nakon noći Velikog petka, dolazi zora uskrsnuća koje je kadro sav svijet obasjati nadom.

„Dođi kraljevstvo tvoje". Sijemo ovu riječ usred naših grijeha i naših neuspjeha. Darujemo je ljudima koji su poraženi i slomljeni od života, onima kojima je život više pružao čašu mržnje nego čašu ljubavi, onima koji su živjeli beskorisne dane ne shvaćajući koji je razlog tome. Darujmo je onima koji su se borili za pravdu, za sve mučenike povijesti, onome koji je zaključio da se borio ni za što i da na ovome svijetu uvijek prevagne zlo.

Tada ćemo čuti odgovor koji daje molitva Očenaš. Ponovit će po nebrojeni put riječi nade, iste one koje je Duh udario kao pečat svih Svetih pisama: „Da, dolazim ubrzo!": ovo je Gospodinov odgovor. „Dolazim ubrzo". Amen. A Gospodinova Crkva odgovara: „Dođi, Gospodine Isuse" (usp. Otk 2, 20). „Dođi kraljevstvo tvoje" je isto što i reći „Dođi, Gospodine Isuse".

A Isus kaže: „Dolazim ubrzo". I Isus dolazi na svoj način, ali svaki dan. Vjerujemo u to. I kad molimo Očenaš uvijek kažemo: „Dođi kraljevstvo tvoje", da bismo čuli u srcu: „Da, da, dolazim, i to ubrzo". Hvala!

Na kraju opće audijencije

Danas, na Čistu srijedu, započinje korizmeni hod. Svima vam želim da proživite ovo vrijeme u istinskom duhu pokore i obraćenja, kao povratak Ocu, koji sve čeka raširenih ruku kako bi nas primio u najprisnije zajedništvo s Njim.

Papina poruka vjernicima na početku korizme

Svima želim da proživite ovo vrijeme u istinskom duhu pokore i obraćenja, poručio je Papa vjernicima na današnju Pepelnicu.

Na kraju opće audijencije u Vatikanu u srijedu 6. ožujka Papa je uputio poruku vjernicima uz početak korizmenog vremena.

"Danas, na Čistu srijedu, započinje korizmeni hod. Svima vam želim da proživite ovo vrijeme u istinskom duhu pokore i obraćenja, kao povratak Ocu, koji sve čeka raširenih ruku kako bi nas primio u najprisnije zajedništvo s Njim”, poručio je Sveti Otac.

6. ožujka 2019. - Papa na početku korizme pozvao njegovati krepost umjerenosti

Povodom početka korizme Vatikanska izdavačka kuća (Libreria Editrice Vaticana - LEV) objavila je 6. ožujka knjigu pod naslovom „Uzimaj malo vina i umjereno. Kršćanska umjerenost" koju je priredio prof. Lucio Coco a predgovor napisao papa Franjo. Umjerenost i radost dva su stava za koja vjerujem da nam mogu pomoći da živimo korizmu očiju upravljenih prema Uskrsu, ističe Papa

Polazeći od homilije svetog Ivana Zlatoustog na odlomak iz Prve poslanice Timoteju u kojem apostol Pavao poziva učenika da uzima vino za svoje zdravlje, u knjizi se predlaže razmišljanje o tome kako živjeti radosno svaki trenutak života i vrijeme pokore kao što je korizma. U nastavku donosimo cjeloviti prijevod Papinog predgovora novoj knjizi.

Kršćanski se život, piše Papa, sastoji u otkrivanju da nas Bog ljubi bezuvjetno i slobodno. To je blagovijest Evanđelja koju nam je Isus navijestio i svjedočio „do kraja" (Iv 13, 1), ali koja je postala stvarnost za svakoga od nas na dan Pedesetnice (usp. Dj 2, 1-13) – kao i u osobnoj Pedesetnici svakoga od nas koju predstavlja krštenje – kada je Duh Sveti, Beskrajna Ljubav Oca prema Njegovu Sinu, izlivena u naša srca. Mi smo istinski ljubljeni kao Sin Isus, pravi sinovi Oca, prava braća i sestre jedni drugima.

Prihvaćanjem ovoga besplatnog dara mijenja se život i nadasve preobražava naš pogled na život, na sebe, na druge, na sadašnjost, na prošlost i prije svega na vrijeme koje je pred nama: velika ljubav kojom smo ljubljeni (usp. Ef 2, 4) manifestira se kao toplo i snažno svjetlo koje svojom svjetlošću zaodijeva život, stvarnost, odnose.

Kao što o sunčanom danu priroda, pa čak i naši gradovi, postaju ljepši, tako vjera i prihvaćanje Gospodinove ljubavi daju otkriti kako je svaki detalj našeg života dragocjen, jedinstven, neponovljiv, usprkos problemima, teškoćama i našim nedosljednostima.

Zato sam tim pozivom, preuzetim iz Evanđelja po Mateju (5, 12), započeo svoju apostolsku pobudnicu o svetosti Gaudete et exsultate (Radujte se i kličite). Radost, koja je svakako drugačija od euforije, je osjećaj koji ćuti srce okupano ljubavlju – pa i usred kušnji života – i to je jedno od autentičnih obilježja istinske svetosti, svetosti također osobe iz „susjedstva".

To je autentična, jednostavna radost koja nam omogućuje da uvidimo prilike za činiti dobro koje nam život pruža, koja se, između ostaloga, očituje također u dobrom zajedničkom obroku, u pogledu razumijevanja i podrške i – zašto ne? – u zdravici prigodom godišnjice ili postignuća nekog prijatelja…

Tu mislim na onu radost koja se živi u zajedništvu, koja je zajednička i u kojoj se sudjeluje, jer „blaženije je davati nego primati" (Dj 20, 35). Bratska ljubav umnožava našu sposobnost za radost, jer nas čini sposobnima da uživamo u dobru drugih.

Međutim, ponekad i mi kršćani također pokazujemo da se ne znamo istinski radovati stvarima koje život pruža bilo zato što trčimo za povremenim i prolaznim zadovoljstvima, ili, obrnuto, jer, postavši plijenom određenog rigorizma, u napasti smo da ništa ne mijenjamo, da ostavljamo stvari takve kakve jesu, da izaberemo pasivnost i tako spriječimo djelovanje Duha, koji sa sobom donosi novost radosti.

Radost je dakle plod razlučivanja u Duhu Svetom, koje se sastoji upravo u stalnome umijeću da više volimo „mi" od „ja" i da više volimo ljude od stvari, unatoč nebrojenim obmanama koje nam zlo i naš egoizam spremaju kao klopku.

Zapravo, tu radost – koja je istinska milost – treba čuvati i štititi, kao što je slučaj s vjerom, prijateljstvom, odnosima: ukratko, kao što to vrijedi za sve važne stvari u životu. To je mudar, spontani stav koji svi imamo: kad je nešto vrijedno, bilo u emotivnom ili materijalnom smislu, tome posvećujemo posebnu brigu i dobro da je tako.

Radost Božje ljubavi koju je u srce izlio Duh Sveti čuva se kroz umjerenost, a to je sposobnost podvrći želju za užitkom i osobnim zadovoljstvom pravoj mjeri i ispravnom kriteriju međuljudskih odnosa.

Naime, nitko se ne spašava sâm, kao izolirani pojedinac, nego nas Bog privlači uzimajući u obzir složenu mrežu međuljudskih odnosa koji su uspostavljeni u ljudskoj zajednici.

Ova knjiga sadrži kratku propovijed sv. Ivana Zlatoustog, crkvenog oca iz 4. stoljeća, glasovitog po svojoj govorničkoj sposobnosti, čiji se grob nalazi u Bazilici sv. Petra ovdje u Vatikanu, u kojem komentira kratak odlomak iz Prve poslanice svetoga Pavla Timoteju, u kojem ga je pozvao da pije „malo vina poradi želuca i čestih svojih slabosti" (1 Tim 5, 23).

To je sv. Ivanu Zlatoustom pružilo priliku da pouči vjernike da je stvorenje dobro, ali da treba znati u njemu uživati, da bismo otkrili da je stvoreno upravo za nas, za naše dobro, kao dragocjeni dar, kako bismo otkrili da smo ljubljeni i da se možemo zajedno radovati.

I sv. Franjo Asiški, kad je jednom osjećao slabost u želudcu, budući da braća nisu imala vina u samostanu, blagoslovio je čašu vode koja je čudesno postala izvrsno vino i koje mu je povratilo snagu.

Umjerenost, dakle, i radost, dva su stava za koja vjerujem da nam mogu pomoći da živimo korizmu očiju upravljenih prema Uskrsu, koji je upravo proslava našeg uskrsnuća s Kristom, naš novi život, koji je proslavljen jednom zauvijek u krštenju, a ipak se obnavlja u svakom vazmenom bdjenju. Što je, naime, Kristov život u nama, ako ne pobjeda ljubavi nad našim strahovima i brigama za sebe same, što nam omogućuje da i mi sami budemo jednostavan i svakodnevni dar u malim stvarima, za Gospodina i za braću?

„Zajednica koja njeguje male detalje ljubavi, čiji se članovi brinu jedan za drugoga i čine otvoreno i evangelizacijsko okruženje, mjesto je u kojem je prisutan uskrsli Gospodin koji je posvećuje u skladu s Očevim planom", napisao sam u pobudnici Gaudete et exsultate podsjećajući na odlomak iz spisâ Svete Terezije od Djeteta Isusa:

„Jedne zimske večeri obavljala sam kao i obično svoju skromnu službu […]. Odjednom začuh u daljini skladan zvuk nekoga glazbenog instrumenta. Tada mi se pred očima stvori lijepo osvijetljena dvorana, sva u zlatu, i u njoj elegantno odjevene gospođice koje su si međusobno dijelile komplimente i svjetovne pohvale. Zatim mi se pogled vratio na sirotu bolesnicu koju sam dvorila. Umjesto milozvučne melodije slušala sam kako svako toliko stenje i uzdiše […]. Ne mogu riječima izraziti što se zbilo u mojoj duši, ali ono što znam je to da ju je Gospodin obasjao zrakama istine koje toliko nadilaze varljivi sjaj zemaljskih slavlja, da sam jedva mogla povjerovati u svoju sreću", napisao je Papa u predgovoru knjige „Uzimaj malo vina i umjereno. Kršćanska umjerenost".