Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas ću govoriti o apostolskom putovanju u Mjanmar i Bangladeš na kojem sam boravio proteklih dana. Bio je to veliki Božji dar i zato zahvaljujem Njemu za sve, posebno za susrete koje sam doživio. Ponovno izražavam svoju zahvalnost vlastima dviju zemalja i tamošnjim biskupima, za sav posao na pripravi i gostoprimstvu ukazanom meni i mojim suradnicima. Iskreno "hvala" želim uputiti stanovnicima Mjanmara i Bangladeša, koji su mi očitovali toliku vjeru i toliku ljubav: hvala!

To je bio prvi posjet Petrova nasljednika Mjanmaru i to se dogodilo nedugo nakon uspostave diplomatskih odnosa između te zemlje i Svete Stolice.

Htio sam, i u ovom slučaju, izraziti blizinu Krista i Crkve narodu koji je trpio zbog sukobâ i represijâ a koji se sada polako kroči prema novoj slobodi i miru. To je narod u kojem je budistička religija duboke ukorijenjena, sa svojim duhovnim i etičkim načelima i gdje su kršćani prisutni kao malo stado i kvasac Božjeg kraljevstva. Tu živu i gorljivu Crkvu rado sam utvrdio u vjeri i zajedništvu u susretu s biskupima te zemlje i na dva euharistijska slavlja. Prvo je održano na velikom sportskom prostoru u središtu Yangona, a Evanđelje toga dana je podsjetilo da su progoni zbog vjere u Isusa nešto normalno za njegove učenike, kao prigoda za svjedočenje, ali da "ni vlas im s glave neće propasti" (usp. Lk 21, 12-19). Druga misa, posljednji čin posjeta Mjanmaru, bila je posvećena mladima: to je znak nade i poseban dar Djevice Marije, u katedrali koja nosi njezino ime. Na licima tih mladih, punih radosti, vidio sam budućnost Azije: budućnost koja neće biti budućnost onih koji izrađuju oružje, već onih koji šire bratstvo. U znaku nade bio je i čin blagoslova kamena temeljaca šesnaest crkava, sjemeništa i nuncijature: ukupno osamnaest!

Osim katoličke zajednice, imao sam priliku susresti i vlasti u Mjanmaru, ohrabrujući mirovne napore te zemlje i izrazivši nadu da će sve različite sastavnice te države, baš sve, surađivati u tom procesu u uzajamnom poštovanju. U tom sam duhu susreo predstavnike različitih vjerskih zajednica prisutnih u zemlji. Na osobit sam način Vrhovnom vijeću budističkih redovnika izrazio poštovanje Crkve prema njihovoj drevnoj duhovnoj tradiciji i uvjerenje da će kršćani i budisti zajedno pomagati ljudima da ljube Boga i bližnjega, odbijajući svako nasilje i suprotstavljajući se zlu dobrom.

Nakon što sam napustio Mjanmar, pošao sam u Bangladeš, gdje sam najprije odao počast mučenicima borbe za neovisnost i "ocu nacije". Velika većina stanovništva Bangladeša je islamske vjeroispovijesti, pa je moj posjet – tragovima pohodâ blaženih Pavla VI. i sv. Ivana Pavla II. – označio daljnji korak u prilog poštovanja i dijaloga između kršćanstva i islama.

Predstavnike vlasti te zemlje podsjetio sam da je Sveta Stolica od samog početka podupirala volju bengalskog naroda za uspostavom neovisne države, kao i potrebu da se u njoj trajno štite vjerske slobode. Posebno sam želio izraziti solidarnost s Bangladešom u predanom radu na pomaganju izbjeglicama Rohindža naroda koji su masovno prebjegli na njegov teritorij, gdje je gustoća naseljenosti već među najvišima u svijetu.

Misa slavljena u povijesnom parku u Dhaki obogaćena je ređenjem šesnaest svećenika i to je bio jedan od najznačajnijih i najradosnijih događaja s tog putovanja. Zapravo, i u Bangladešu i u Mjanmaru i ostalim zemljama jugoistočne Azije, hvala Bogu ne nedostaje zvanja, znak živih zajednica, gdje odzvanja Gospodinov glas koji poziva da ga se slijedi. Podijelio sam tu radost s bangladeškim biskupima i potaknuo ih u njihovu velikodušnom zauzimanju za obitelji, siromašne, obrazovanje, dijalog i društveni mir. Podijelio sam tu radost s mnogim svećenicima, posvećenim osobama te zemlje, kao i sa sjemeništarcima, novakinjama i novacima, u kojima sam vidio klice Crkve u toj zemlji.
U Dhaki smo doživjeli snažan trenutak međureligijskog i ekumenskog dijaloga koji mi je pružio priliku istaknuti otvorenost srca kao temelj kulture susreta, sklada i mira. Posjetio sam također "Kuću Majke Terezije", u kojoj je svetica boravila kad bi se nalazila u tome gradu, i koja prima mnogu siročad i osobe s invaliditetom. Ondje, u skladu sa svojom karizmom, sestre svakodnevno žive molitvu klanjanja i služenja siromašnom i trpećem Kristu. I nikada, nikada s njihovih usana ne silazi osmijeh: to su redovnice koje mnogo mole, koje služe onima koji pate i kojima je neprestano osmijeh na usnama. To je lijepo svjedočanstvo. Velika hvala tim malim sestrama.

Posljednji susret bio je s mladim Bengalcima, bogat svjedočanstvima, pjesmama i plesovima. Kako samo dobro plešu ti Bengalci! Znaju baš dobro plesati! To je praznik koji je očitovao radost evanđelja koju je ta kultura prihvatila; radost oplođena žrtvama mnogih misionara, mnogih katehista i kršćanskih roditelja. Na susretu su bili prisutni i mladi muslimani i pripadnici drugih religija: znak je to nade za Bangladeš, za Aziju i za čitav svijet. Hvala!

Apel Svetog Oca

Moje misli sada lete k Jeruzalemu. U vezi s tim ne mogu prešutjeti duboku zabrinutost zbog stanja do kojeg je došlo proteklih nekoliko dana i istodobno želim uputiti usrdni apel svima da se zauzmu kako bi se poštivao status quo grada, u skladu s odgovarajućim rezolucijama Ujedinjenih naroda.

Jeruzalem je jedinstven grad, svet Židovima, kršćanima i muslimanima, koji u njemu časte sveta mjesta za pojedine religije i koji ima poseban poziv na mir.

Molim Gospodina da se taj identitet čuva i učvršćuje na dobrobit Svete Zemlje, Bliskog Istoka i čitavog svijeta, te da prevlada mudrost i razboritost, kako bi se izbjeglo dodavanje novih elemenata napetosti u svijetu kojeg već potresaju i označavaju mnogi okrutni sukobi.

Papina kateheza na općoj audijenciji

Vatikan - Za Papu prošlotjedno apostolsko putovanje u Mjanmar i Bangladeš bio je veliki Božji dar, povjerio je to hodočasnicima i vjernicima koji su se danas okupili u dvorani Pavla VI. na općoj audijenciji, tijekom koje se kao i obično nakon putovanja osvrnuo na pohod. Na licima mladih vidio je da budućnost Azije ne pripada onima koji proizvode oružje, već bratstvo.

Papa je primijetio kako je to bio prvi posjet jednog Petrova nasljednika Mjanmaru. Njegova je nakana bila „izraziti blizinu Krista i Crkve narodu koji je trpio zbog sukoba i represija a koji se sada polako kroči prema novoj slobodi i miru". Trenutačno su se ipak pomirili i vlada sloboda. Papa se posebno osvrnuo na susret s Vrhovnim vijećem budističkih monaha. Bio je to važan događaj, jer se tom prilikom došlo do izražaja i do produbljivanja te uzajamnog uvažavanja dotičnih vjerskih tradicija.

Papa se s radošću prisjetio mise u Mjanmaru i na Crkvu u toj zemlji, koja je živa i srdačna. Tijekom mise za mlade, vidio je na njihovim licima budućnost koja ne pripada onima koji proizvode oružje, već rade na bratstvu. Blagoslovio je 16 kamena temeljca za izgradnju novih crkava i po jednoga za novo sjemenište i nuncijaturu. Osvrćući se na vjersko-politička progonstva manjina, Papa je pozvao sve narode Mjanmara bez iznimke da sudjeluju u izgradnji mirovnog procesa. Izrazio je solidarnost s Bangladešom u predanom radu na pomaganju izbjeglicama Rohindža naroda koji su masovno prebjegli na njegov teritorij, gdje je gustoća naseljenosti već među najvišima u svijetu. Podsjetio je vlasti kako treba uvijek štititi vjersku slobodu, jer se u posljednje vrijeme pojavljuju neki znaci suprotstavljanja načelu koje se nalazi u temeljima osnivanja neovisnosti te mlade države.

U Dhaki je zaredio 16 đakona za svećenike. To ga je potaknulo da se pred nazočnim vjernicima pohvalno izrazi o sve većem broju svećeničkih i redovničkih zvanja u zemljama Jugoistoče Azije, premda su Crkve i u Mjanmaru i u Bangladešu relativno malobrojne, ali žive. Papa je bio posebno ganut posjetom Kući Majke Terezije, gdje je smješten veliki broj siročadi i invalida. Sestre provode cijeli dan u molitvi i u služenju siromašnima i Kristu koji trpi. Njihove usne ne ostaju nikada, nikada bez osmjeha. To je lijepo svjedočanstvo te im je posebno zahvalio i pred mnoštvom vjernika tijekom današnje opće audijencije. Razveselio ga je ples mladih Bengalaca tijekom susreta u Dhaki. To je bio susret koji odražava radost Evanđelja kao ga doživljava njihova kultura. Nazočnost mladih muslimana na tom susretu bio je za papu Bergoglia znak nade za Bangladeš, Aziju i za cijeli svijet.