Primivši 8. veljače čelnike i djelatnike Inspektorata javne sigurnosti u Vatikanu, papa Franjo izrazio je zahvalnost za njihovu svakodnevnu službu koju obavljaju na pohvalan način.

Lijepa je i već ustaljena tradicija susreta, na početku godine, Pape s čelnicima i djelatnicima Inspektorata javne sigurnosti u Vatikanu. Svima je njima papa Franjo izrazio zahvalnost za njihov, kako je rekao, dragocjeni rad.

Riječ je o služenju Svetoj Stolici i Gradu Vatikanu koje ima posebno značenje i vrijednost, objasnio je Papa. Nije lako svakoga dana baviti se s turistima i hodočasnicima koji posjećuju Trg i baziliku Svetoga Petra i Vatikanske muzeje, ili s onima koji dolaze na susret s Papom. U različitim ste situacijama pozvani povezivati njihove potrebe s prijeko potrebnim pravilima javnoga reda i mirnoga života oko Grada Vatikana i mjestā svetih za katoličku vjeru, rekao je Sveti Otac.

Vaš je rad jednako tako važan u prigodi mojih pastoralnih pohoda u Rimu i Italiji, kamo god me odvede obavljanje Petrove službe. Već sam se mnogo puta osobno uvjerio u vašu diskretnu, i vrlo pozornu i djelotvornu prisutnost, istaknuo je papa Franjo.

Rad koji obavljaju djelatnici Inspektorata javne sigurnosti, osim nadležnosti i profesionalnosti, očituje iskrenu ljubav i vjernu privrženost Apostolskoj Stolici. Za sve sam vam, posebno za vaš svakodnevni rad, koji obavljate na pohvalan način, osobno zahvalan; i ovom vam prigodom želim ponovno izraziti svoje poštovanje prema duhu koji ga potiče. Stalna suradnja s Vatikanskom žandarmerijom čini ga još djelotvornijim i vrijednim hvale, istaknuo je Sveti Otac.

Neka Gospodin blagoslovi svaku vašu aktivnost i cijeli vaš život, ideale, nakane i težnje, rekao je Papa te na kraju poželio da njihovo svakodnevno zauzimanje, koje je katkada podvrgnuto rizicima, uvijek potiče plamen vjere, nade i ljubavi. Ponizan, jednostavan, ali iskren plamen, istaknuo je papa Franjo.

7. veljače 2020. - Papa Franjo o poniženju

U propovijedi na jutarnjoj misi u Domu Sv. Marte u Vatikanu 7. veljače papa Franjo potaknuo je kršćane da idu putom na koji upućuju Isus Krist i Ivan Krstitelj - putom poniženja.

Ne trebamo se bojati poniženja, molimo Gospodina da nam pošalje pokoje kako bismo postali ponizni te tako bolje oponašali Isusa, preporučio je Papa.

Razmišljajući o odlomku Markova Evanđelja iz liturgije dana, Papa je objasnio kako je Bog pozvao Ivana Krstitelja da pokaže put, Isusov put. Posljednji među prorocima imao je milost da može reći: „To je Mesija". Posao Ivana Krstitelja nije bio toliko naviještanje Isusova dolaska i pripremanje naroda, nego davanje svjedočanstva o Isusu Kristu i to vlastitim životom; kao i svjedočenje puta koji je Bog izabrao za naše spasenje, puta poniženja. Pavao ga jasno izražava u svojoj Poslanici Filipljanima: „Ponizi sam sebe sve do smrti, smrti na križu" (usp. Fil 2, 8).

Ta smrt na križu, taj put poniženja, i naš je put, put koji Bog pokazuje kršćanima kako bi išli naprijed, rekao je Papa.

I Ivan i Isus bili su izloženi kušnji taštine, oholosti – Isus u pustinji, s đavlom, nakon posta; a Ivan pred zakonoznancima koji su ga pitali je li on Mesija; mogao je odgovoriti da je njegov službenik, a ipak se sam ponizio. Obojica su bila autoritet pred narodom, njihovo je propovijedanje bilo pouzdano. I obojica su upoznala trenutke padanja, jednu vrstu ljudske i duhovne depresije: Isus u Getsemanskom vrtu, a Ivan u zatvoru, iskušan crvom dvojbe je li Isus doista Mesija, istaknuo je Papa.

Obojica su završila na izrazito ponižavajući način: Isus smrću na križu, smrću najgorih zločinaca, strašnom fizički, a i moralno, gol pred narodom i svojom majkom. Ivan Krstitelj, pak, njemu je krvnik u tamnici odrubio glavu po naredbi jednoga kralja, oslabljenoga porocima, korumpiranoga prkosom jedne plesačice i mržnjom jedne preljubnice, rekao je Papa govoreći o Herodijadi i njezinoj kćeri. Prorok, veliki prorok, „najveći čovjek rođen od žene" – kako je za njega rekao Isus – i Sin Božji, izabrali su put poniženja. To je put koji nam pokazuju i koji mi, kršćani, imamo slijediti. Doista, u Blaženstvima se ističe da je poniznost pravi put, napomenuo je Papa.

Ne možemo biti ponizni bez poniženja, poručio je Papa te potaknuo kršćane da stoga izvuku pouku iz današnje poruke Riječi Božje. Kada se nastojimo pokazati, u Crkvi, u zajednici, kako bismo imali neku dužnost ili nešto drugo, to je put svijeta, to je svjetovni put, a ne Isusov. I pastirima se može dogoditi ta kušnja uzdizanja, te bi mogli reći: ‘To je nepravda, to je ponižavanje, ne mogu to dopustiti’.

Ali, ako pastir ne ide tim putom, nije Isusov učenik; on je tada karijerist u talaru. Nema poniznosti bez poniženja, zaključio je papa Franjo.

7. veljače 2020. - Predstavljanje Papine panamazonske postsinodalne apostolske pobudnice.

Dokument će predstaviti voditelj Odjela za izbjeglice i migrante Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja i posebni tajnik biskupske sinode za Panamazonsko područje održane u listopadu prošle godine isusovac kardinal Michael Czerny, brazilski teolog isusovac o. Adelson Araujo Dos Santos, redovnička poglavarica s. Augusta de Oliveira i brazilski stručnjak za klimu Carlos Nobre.

Apostolskom pobudnicom papa Franjo predstavit će svoje zaključke s posebne skupštine Biskupske sinode za panamazonsko područje održane od 6. do 27. listopada 2019. u Vatikanu pod geslom „Amazonija: novi putevi za Crkvu i za cjelovitu ekologiju”.

Sazivajući sinodu, Papa je istaknuo njezine ciljeve – „pronaći nove puteve evangelizacije onog dijela Božjeg naroda, posebno među urođeničkim skupinama, koji je često zapostavljen i bez izgleda za mirnu budućnost, zbog krize što zahvaća šume na području Amazonije, tih pluća od presudne važnosti za naš planet. Zatim evanđeosko poslanje Crkve s posebnim osvrtom na naviještanje spasenja po Isusu Kistu te ekološka tematika, koja mora obuhvatiti ljudsku i socijalnu dimenziju”.

6. veljače 2020. - O pojedinostima susreta s Papom ministar Grlić Radman i veleposlanik Pelicarić

Da su susreti hrvatskoga predsjednika Vlade Andreja Plenkovića u Vatikanu u četvrtak 6. veljače s papom Franjom te državnim tajnikom kardinalom Pietrom Parolinom prošli u dobroj atmosferi te trajali duže od predviđenoga, otkrio je ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman gostujući u emisiji „Tema dana" na Hrvatskoj radioteleviziji.

„Razgovarali smo o hrvatskim prioritetima, budući da hrvatske predsjeda Vijećem Europske unije. Razgovarali smo o proširenju EU-a na zapadni Balkan, o Bosni i Hercegovini, položaju hrvatskoga naroda u BiH za koji želimo da budu ravnopravni. Papin stav je identičan našem stavu: Papu zanima položaj katolika u BiH koji su većinom Hrvati, a njihov je broj prepolovljen u odnosu na 1990. godinu. Naše se domaćine jako dojmila tema demografije, budući da je premijer Plenković prvi političar koji se založio da pitanje ima posebnoga povjerenika u Europskoj komisiji", kazao je ministar Grlić Radman.

U razgovorima je Hrvatska potvrđena kao model zemlja s obzirom na međureligijsku suradnju, kazao je ministar vanjskih i europskih poslova, i istaknuo da je Hrvatska u Vatikanu pohvaljena jer njeguje toleranciju, poštuje prava svih ljudi, bez obzira kojoj vjeri pripada.

Drugi sugovornik HRT-ove emisije veleposlanik RH pri Svetoj Stolici Neven Pelicarić posjet je ocijenio vrlo uspješnim i kazao je da je došao u pravom trenutku. „Sveta Stolica je već navikla na naše posjete, imamo veliku dinamiku između odnosa Svete Stolice i RH, a ovaj je posjet došao kao kruna s obzirom na činjenicu da hrvatska predsjeda Vijećem EU-a. Konkretnih naznaka o posjetu pape Franje Hrvatskoj u ovom trenutku nema, poziv je i danas obnovljen, ali papa je standardno odgovorio: ‘Vidjet ćemo, slažemo’. To što u ovom trenutku nema konkretnih naznaka ne znači da je posjet isključen", kazao je veleposlanik Pelicarić.

Kazao je kako je otvorena i tema migracija u europskom kontekstu, s naglaskom na ono što papa Franjo naučava u svojem pontifikatu – pomoć potrebitima i njihova integracija u nova društva gdje dolaze. „Mi u Hrvatskoj imamo lijepih primjera, poput Isusovačke službe za izbjeglice, pa je ta naša aktivnost bila pohvaljena", kazao je Pelicarić i istaknuo da se na susretu s državnim tajnikom Parolinom postavilo i pitanje financiranja i operacionaliziranja novoga Green Deala Europske unije.

Govoreći o pitanju bl. Alojzija Stepinca i o čemu je bilo riječi na susretu s Papom i vatikanskim dužnosnicima, ministar Grlić Radman kazao je: „To je pitanje Katoličke Crkve i njihovoga postupka. Naša je pozicija da se radi o časnom i moralnom duhovniku za vrijeme II. svjetskoga rata i nastojimo dokazati kako je njegov proces bio montiran za jugokomunističkog sustava, da je bio nepravedno suđen i zatočen."

6. veljače 2020. - Papa odao priznanje međunarodnim sajmovima i izložbama

Papa Franjo primio je 6. veljače u Vatikanu sudionike sastanka na vrhu Unije međunarodnih sajmova (UFI)

Papa im je istaknuo da se globalna i lokalna dimenzija virtualno povezuju kada se istakne ljepota kultura. Osim što imaju pozitivan utjecaj na regionalna gospodarstva i na tržište rada, sajmovi i izložbe daju također važne prigode da se cijelom svijetu predstavi bogata različitost i ljepota lokalnih kultura i ekosustava. Međunarodne izložbe na poseban način pridonose razvoju kulture susreta, rekao je Papa.

Uključivanje, briga o zajedničkom domu i cjeloviti razvoj pojedinaca i naroda nisu sporedne etičke brige nego su bitne za izgradnju gospodarstva u kojemu financijski prihodi nisu jedino mjerilo uspjeha. Iskustvo vam je pokazalo kako u pripremi i ostvarenju sajmova sve sastavnice trebaju sudjelovati skladno, od ljudskih čimbenika do građevinskoga materijala, osvjetljenja, te odvajanja otpada. Što je veća suradnja na lokalnoj i međunarodnoj razini, toliko su veće mogućnosti za uspjeh na gospodarskom, i na ljudskom planu, istaknuo je Papa.

Unatoč brojnim teškoćama koje se mogu pojaviti u pripremi i ostvarivanju sajmova i izložbi,  ti su događaji u stanju uspostaviti mrežu dobrih ljudskih odnosa koji mogu trajati mnogo duže od samoga događaja. S pravom možete biti ponosni svojim inicijativama, kada potiču veću svijest o služenju općem dobru i cjelovitom razvoju, zaključio je papa Franjo.

6. veljače 2020. - Papa: Čujmo vapaj migranata!

Milijuni ljudi žrtve su trgovine ljudima, a mnogi od njih su migranti, upozorio je papa Franjo u molitvenoj nakani za veljaču.

Nije poznat točni broj žrtava trgovine ljudima, procjene se kreću od 18 do 50 milijuna ljudi. No, sve se one slažu da su većina žrtava izrabljivanja žene i mnoge od njih su u bijegu.

U video-poruci Papa se usredotočio na te bolne točke: Migranti su često žrtve trgovine ljudima i krijumčarenja ljudi. Jedan od uzroka tomu je korupcija onih koji su u stanju učiniti sve da bi se obogatili. To je novac umrljan krvlju. Molimo se da poslušamo vapaj naše braće i sestara koji kao migranti padnu u ruke beskrupuloznim krijumčarima, pozvao je Sveti Otac.

U subotu 8. veljače Katolička Crkva slavi Međunarodni dan molitve i razmišljanja o trgovini ljudima koji je papa Franjo utemeljio godine 2015. kako bi javnosti posvijestio tu tragediju i potaknuo stvaranje mreža za pomoć žrtvama. Crkva se toga dana spominje sv. Josipe Bakite, prve redovnice u Europi s afričkog tla, rodom iz Sudana, koja je kao dijete i sama bila ropkinja.

Poruka pape Franje za 54. svjetski dan sredstava društvene komunikacije [24. svibnja 2020.]

24. svibnja 2020. -  Poruka pape Franje za 54. svjetski dan sredstava društvene komunikacije

»Da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku« (Izl 10, 2). Život postaje priča.

Želio bih ovogodišnju Poruku posvetiti temi pripovijedanja, jer vjerujem da, ako se ne želimo izgubiti na svome putu, moramo udisati dah istine sadržane u dobrim pričama. Priče su to koje izgrađuju, a ne ruše; priče koje nam pomažu ponovno otkriti korijene i snagu koji su potrebni da zajedno krenemo naprijed. Usred konfuzije glasova i poruka kojima smo obasuti sa svih strana potrebna nam je ljudska priča koja nam govori o nama i ljepoti koja prebiva u nama; priča koja svijet i ono što se u njemu zbiva zna gledati s pogledom punim nježnosti; priča koja nam može reći da smo dio tkanja života; priča koja otkriva isprepletene niti kojima smo povezani jedni s drugima.

1. Istkati priče

Čovjek je biće koje pripovijeda. Još od malih nogu gladni smo priča jednako kao što osjećamo glad za hranom. Bilo da su u obliku bajki, romana, filmova, pjesama, vijesti… priče utječu na naš život čak i ako toga nismo svjesni. Često odlučujemo što je ispravno ili pogrešno na temelju ličnosti i priča koje smo upijali u sebe. Priče ostavljaju svoj trag na nama, oblikuju naša uvjerenja i naša ponašanja. One nam mogu pomoći da razumijemo i kažemo tko smo.

Čovjek nije samo jedino biće koje treba odjeću da bi pokrilo svoju golotinju (usp. Post 3, 21), nego je također jedini koji ima potrebu pripovijedati o sebi, "zaodjenuti se” u priče kako bi zaštitio svoj život. Mi ne tkamo samo odjeću, nego i priče: naime, čovjekova sposobnost "tkanja” (latinski texere) upućuje i na tekstil i na tekstove. Svevremenske priče imaju zajednički "tkalački stan”: njihova struktura predviđa "junake”, uključujući i one obične, svakodnevne, koji se, slijedeći svoj san, hvataju u koštac s teškim situacijama i bore protiv zla, vođeni snagom koja im ulijeva hrabrost – snagom ljubavi. Uranjajući u priče možemo pronaći razloge da se junački nosimo sa životnim izazovima.

Čovjek je pripovjedač zato što je biće u nastajanju, koje sebe otkriva i obogaćuje u tkanjima danâ svojega života. Ipak, od samog početka, naša je priča ugrožena: kroz povijest se migolji zlo.

2. Nisu sve priče dobre

»Onog dana kad budete s njega jeli… vi ćete biti kao bogovi« (usp. Post 3, 4): zmijina napast unosi u tkanje povijesti čvrsti čvor koji treba razvezati. "Ako budeš posjedovao, postat ćeš ovo, postići ćeš ono…”, šapuću oni koji i dan-danas koriste tzv. storytelling u instrumentalne svrhe. Kolike nas priče omamljuju uvjeravajući nas da, ako želimo biti sretni, trebamo stalno imati, posjedovati i konzumirati. Gotovo ni ne opažamo koliko postajemo pohlepni za tračevima i klevetama, koliko nasilja i neistina konzumiramo. Često s komunikacijskih razboja umjesto konstruktivnih priča koje služe jačanju društvenih veza i kulturnog tkiva izlaze destruktivne i provokativne priče koje uništavaju i trgaju krhke niti suživota. Skupljajući neprovjerene informacije, ponavljajući banalne diskurse i tvrdnje koje su lažne ali uvjerljive, nasrćući na druge porukama mržnje ne pomažemo u tkanju ljudske povijesti, nego čovjeka lišavamo njegova dostojanstva.

No dok su priče koje se koriste u instrumentalne svrhe i moć kratkoga vijeka, dobra priča može nadići granice prostora i vremena. Stoljećima kasnije ostaje aktualna jer hrani život.

U doba u kojem je falsifikacija sve sofisticiranija i postiže zapanjujuće razmjere (deepfake), treba nam mudrost kako bismo mogli prigrliti i stvarati lijepe, istinite i dobre priče. Potrebna nam je hrabrost da odbacimo lažne i zle priče. Potrebni su nam strpljivost i moć raspoznavanja kako bismo ponovno otkrili priče koje nam pomažu da ne izgubimo nît vodilju usred mnogih današnjih razdora. Potrebne su nam priče koje će iznijeti na vidjelo istinu o nama samima, također u skrovitom junaštvu svakodnevnog života.

3. Priča nad pričama

Sveto pismo je Priča nad pričama. Koliko je samo događaja, naroda i pojedinaca u njemu prikazano! Ono nam pokazuje od samoga početka Boga koji je i Stvoritelj i istodobno Pripovjedač. On, naime, zbori svoju Riječ i sve nastaje (usp. Post 1). Svojom riječju Bog sve poziva na život, a kao vrhunac stvara muškarca i ženu kao svoje slobodne sugovornike koji zajedno s njim oblikuju povijest. U jednom od psalama stvor govori Stvoritelju: »Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno […] kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje« (139, 13-15). Nismo rođeni cjeloviti, već nas treba neprestano "tkati”, "prȅsti”. Život nam je darovan kao poziv da nastavimo tkati onu "čudesnost” koju predstavljamo mi sami.

U tome smislu Biblija je velika povijest ljubavi između Boga i čovjeka. U njenom središtu je Isus: njegova povijest privodi punini Božju ljubav prema čovjeku i istodobno čovjekovu povijest ljubavi prema Bogu. Čovjek će tako biti pozvan, iz naraštaj u naraštaj, prepričavati i čuvati sjećanje na najznačajnije zgode iz te priče nad pričama, zgode koje mogu najbolje prenositi smisao i značenje onoga što se zbilo.

Naslov ovogodišnje Poruke preuzet je iz Knjige Izlaska, temeljnog biblijskog izvješća koje svjedoči o Božjem zahvatu u povijest svoga naroda. Kad mu Izraelova djeca uzdižu svoj vapaj, Bog sluša i sjeća se: »Bog… sjetio se svoga saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih« (Izl 2, 24-25). Plod Božjeg sjećanja je oslobađanje od tlačenja, oslobađanja koje se zbiva nizom znakova i čudesa. Gospodin tada otkriva Mojsiju značenje svih tih znakova: »da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku što sam učinio Egipćanima i kakva sam znamenja izvodio među njima, kako biste znali da sam ja Jahve« (Izl 10, 2). Iskustvo Izlaska uči nas da se znanje o Gospodinu prenosi poglavito pripovijedanjem, iz naraštaja u naraštaj, o njegovoj trajnoj prisutnosti. Bog života nam se objavljuje kroz priče o životu.

Isus nije o Bogu govorio apstraktnim diskursima, nego prispodobama, kratkim pričama preuzetim iz svakodnevnog života. Tu život postaje priča a zatim, za slušatelja, priča postaje život: ta priča ulazi u život onih koji je slušaju i mijenja ga.

Evanđelja su također priče, i to ne slučajno. Dok nas upoznaju s Isusom, ona su "performativna”[1] s obzirom na Isusa; suobličuju nas njemu. Evanđelje traži od čitatelja da bude dionikom iste vjere kako bi mogao dijeliti isti život. U Ivanovu Evanđelju nam se kaže da Pripovjedač u pravom smislu riječi – Riječ – postaje priča: »Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani« (Iv 1, 18). Upotrijebio sam izraz "obznani” jer izvornik exegésato može se prevesti i kao "objavi” i kao "obznani”. Bog se osobno utkao u naše čovještvo i tako nam je dao novi način oblikovanja naših povijesti.

4. Povijest koja se obnavlja

Kristova povijest nije baština iz prošlosti; to je naša povijest, trajno aktualna. Ona nam pokazuje da je Bogu toliko stalo do čovjeka, našega tijela i naše povijesti da je postao čovjek, tijelo i povijest. Također nam govori da ne postoje beznačajne ili male ljudske priče. Nakon što je Bog postao povijest, svaka ljudska povijest u stanovitom je smislu Božja povijest. U povijesti svake osobe Otac ponovno vidi povijest svoga Sina koji je sišao na zemlju. Svaka ljudska povijest ima neuništivu vrijednost. Zato čovjek zaslužuje priče koje su na njegovoj visini, na očaravajućoj visini koja ostavlja bez daha na koju ga je Isus uzdigao.

»Vi ste – pisao je sveti Pavao – pismo Kristovo… napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima« (2 Kor 3, 3). Duh Sveti, ljubav Božja, piše u nama. I dok u nama piše usađuje u nas dobrotu i stalno nas na to podsjeća. Podsjećati znači dovesti u srce (tal. "ri-cordare”, nap. pr.), "pisati” na srcu. Po Duhu Svetom svaka priča, čak i ona koja je pala u najveći zaborav, čak i ona koja izgleda kao da je pisana na najiskrivljenijim crtama, može pružiti nadahnuće, može se iznova roditi kao remek-djelo i postati dodatak Evanđelju. Poput Augustinovih Ispovijesti. Poput Hodočasnikove ispovijesti svetog Ignacija. Poput Povijesti jedne duše Terezije od Djeteta Isusa. Poput Zaručnika, poput Braće Karamazov. Poput nebrojenih drugih priča koje su na divan način oslikale susret između Božje slobode i čovjekove slobode. Svaki od nas zna različite priče koje imaju miris Evanđelja, koje svjedoče o ljubavi koja preobražava život. Te priče traže da ih se dijeli, prepričava i oživljava u svakom dobu, na svakom jeziku, svim sredstvima.

5. Povijest koja obnavlja nas

U svaku veliku priču ulazi naša vlastita priča. Dok čitamo Sveto pismo, zgode iz života svetaca, ali i one tekstove koji su uspjeli proniknuti čovjekov duh i pokazati njegovu ljepotu, Duh Sveti je slobodan pisati u našemu srcu, obnavljajući u nama sjećanje na to tko smo u Božjim očima. Kad se sjetimo ljubavi koja nas je stvorila i spasila, kad ljubav postane dijelom naših svakodnevnih priča, kada svoje dane ispredamo nitima milosrđa, mi tada okrećemo drugu stranicu. Više nismo sputani sponama žaljenja i tuge, sponama nezdravog sjećanja koje nam zatvara srce, nego, otvarajući se drugima, otvaramo se samoj viziji velikog Pripovjedača. Pripovijedati Bogu našu priču nikad nije beskorisno, čak i kada kronika događaja ostaje nepromijenjena, značenje i perspektiva se mijenjaju. Ispričati našu priču Gospodinu znači ući u njegov pogled suosjećajne ljubavi prema nama i prema drugima. Njemu možemo pripovijedati priče koje živimo, njemu možemo donositi ljude i povjeravati situacije. S njim možemo ponovo povezati tkanje života, krpajući pukotine i rupe u njemu. Koliko nam je samo svima to potrebno!

Pogledom velikog Pripovjedača – jedinog koji ima neograničen pogled – približimo se potom protagonistima, našoj braći i sestrama, koji su s nama akteri današnje povijesti. Dà, jer na pozornici svijeta nitko nije suvišan i svačija je priča otvorena mogućoj promjeni. Čak i kad pričamo o zlu možemo ostaviti prostora otkupljenju, možemo prepoznati usred zla također dinamizam dobrote i dati mu prostora.

Nije riječ, stoga, o tome da slijedimo logike onih koji se služe umijećem pričanja priča (storytelling) niti o tome da oglašavamo neku stvar ili sebe same nego da se spomenemo toga tko smo u Božjim očima, da svjedočimo ono što Duh piše u našim srcima i otkrivamo svakom pojedincu da njegova priča sadrži u sebi divne i čudesne stvari. Da bismo mogli to učiniti povjerimo se ženi koja je u svome krilu istkala čovještvo Božje i, govori nam Evanđelje, ispredala u sebi sve događaje iz svog života. Djevica Marija je, naime, sve čuvala i o tome razmišljala u svome srcu (usp. Lk 2, 19). Zamolimo za pomoć nju, koja je znala krotkom snagom ljubavi razvezati čvorove života:

O Marijo, ženo i majko, u tvome se krilu istkala Božja Riječ. Ti si svojim životom pripovijedala veličanstvena Božja djela. Slušaj naše priče, pohrani ih u svome srcu i neka budu tvoje i one priče koje nitko ne želi čuti. Nauči nas prepoznati dobru nît koja se provlači kroz povijest. Svrni svoj pogled na zapetljane čvorove u koje se zapleo naš život paralizirajući naše sjećanje. Tvoje nježne ruke mogu razvezati svaki čvor. Ženo Duha, majko povjerenja, nadahnjuj također nas. Pomozi nam istkati priče o miru, priče o budućnosti. I pokaži nam kako ih zajedno živjeti.

Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 24. siječnja 2020., spomen svetog Franje Saleškog.

 [1] Usp. Benedikt XVI., Enc. Spe salvi, 2: »kršćanska poruka nije bila samo "informativnog” nego i "performativnog” karaktera – ona je djelotvorna. To znači da evanđelje ne samo da obznanjuje stvari kojima čovjek obogaćuje svoje znanje već ono i djeluje na čovjeka i mijenja njegov život«.

5. veljače 2020. - Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu

„Blago siromasima duhom

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Pred nama je danas prvo od osam blaženstava iz Matejeva Evanđelja. Isus započinje obznanjivati svoj put koji vodi sreći paradoksalnim navještajem: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (5,3). To je iznenađujući put i čudan predmet blaženstva – siromaštvo.

Moramo se zapitati: što se ovdje misli pod izrazom „siromasi"? Da je Matej upotrijebio samo tu riječ tada bi značenje bilo jednostavno ekonomsko, to jest označavala bi ljude koji imaju malo ili nemaju uopće sredstava za uzdržavanje i trebaju pomoć drugih.

Ali Matejevo evanđelje, za razliku od Luke, govori o „siromasima duhom". Što to znači? Duh je, prema Bibliji, dah života koji je Bog prenio na Adama; to je naša najintimnija dimenzija, recimo duhovna dimenzija, najintimnija, ona koja nas čini ljudskim osobama, duboka srž našega bića. Dakle, „siromasi duhom" su oni koji jesu i osjećaju se siromašnima, prosjacima, u dubini svog bića. Isus ih proglašava blaženima, jer njima pripada nebesko kraljevstvo.

Koliko nam je puta rečeno suprotno! Moraš biti nešto u životu, moraš biti netko… Moraš postati poznat… Iz toga se rađaju usamljenost i nesretnost: ako moram biti „netko" natječem se s drugima i živim u opsesivnoj brizi za svoj ego. Ako ne prihvatim da sam siromašan mrsko mi je sve što me podsjeća na moju krhkost. Jer me ta krhkost sprječava da postanem važna osoba, bogat ne samo novcem, već i slavom, bogat u svakom pogledu.

Svaki od nas, kad se suoči sa samim sobom, dobro zna da, ma koliko se trudio, uvijek ostaje u biti nepotpun i ranjiv. Ne postoji trik koji pokriva tu ranjivost. Svaki od nas je iznutra ranjiv. Mora samo vidjeti gdje. Ali kako se samo loše živi ako se odbacuje vlastite granice! Loše se živi. Ograničenost neće ispariti, ona je tu. Oholi ljudi ne traže pomoć, ne mogu tražiti pomoć, ne traže pomoć jer moraju dokazati da su samodostatni. I koliki samo od njih trebaju pomoć, ali ih oholost sprječava da je traže. I koliko je teško priznati pogrešku i tražiti oproštenje! Kad hoću dati savjet mladencima koji me pitaju što im je činiti da im brak bude dobar ja im kažem: „Postoje tri čarobne riječi: molim, hvala, oprosti". To su riječi koje dolaze iz siromaštva duha. Ne treba biti nametljiv, nego tražiti dopuštenje: „Slažeš li se da se to učini?", tako postoji dijalog u obitelji, suprug i supruga razgovaraju. „Ti si to učinio za mene, hvala ti, baš mi je to trebalo." Zatim se uvijek čine pogreške, čovjek se poklizne: „Oprosti mi". I obično, parovi, oni koji su nedavno sklopili brak, oni koji su ovdje i mnogi, kažu mi ovo: „Ovo treće je najteže", ispričati se, tražiti oproštenje. Jer onaj tko je ohol to ne može. Ne može se ispričati: uvijek je u pravu. Nije siromašan duhom. Gospodin se, naprotiv, nikada ne umara opraštati; mi smo, nažalost, ti koji se umaramo tražiti oprost (usp. Angelus, 17. ožujka 2013.). Umor od traženja oproštenja: to je jedna ružna bolest!

Zašto je teško tražiti oprost? Jer ponižava našu licemjernu sliku. No, živjeti tako da se nastoji vlastite sakriti nedostatke je naporno i mučno. Isus Krist nam govori: biti siromašan prilika je za milost; i pokazuje nam izlaz iz tog napora. Dano nam je pravo biti siromasi duhom, jer to je put Božjega kraljevstva.

Ali moramo naglasiti jednu osnovnu stvar: ne trebamo se preobraziti da bismo postali siromasi duhom, ne smijemo učiniti nikakvu preobrazbu jer to već jesmo! Siromasi smo… ili još jasnije: duhom smo „puki siromasi"! Potrebiti smo svega. Svi smo siromašni duhom, mi smo prosjaci. To je ljudsko stanje.

Kraljevstvo Božje pripada siromasima duhom. Postoje oni koji imaju kraljevstva ovoga svijeta: imaju dobra i imaju udobnost. Ali to su kraljevstva kojima kad-tad dođe kraj. Moć ljudi, čak i najveća carstva, prolaze i nestaju. Mnogo puta vidimo u vijestima ili novinama kako je pao neki snažni, moćni vladar ili kako je pala vlada koja je jučer bila, a danas je više nema. Bogatstva ovoga svijeta su prolazna, a novac također. Stariji su nas učili da sudarij (rubac kojim se u starini brisao znoj sa čela, nap. pr.) nema džepova. To je istina. Nikad nisam vidio da iza pogrebne povorke ide kamion za selidbu: nitko ništa ne nosi sa sobom. Ta bogatstva ostaju ovdje.

Kraljevstvo Božje pripada siromasima duhom. Ima onih koji imaju kraljevstva ovoga svijeta, imaju dobra i imaju udobnost. Ali znamo kako završavaju. Kraljuje istinski onaj tko zna ljubiti istinsko dobro više od sebe. A to je moć Božja.

U čemu se Krist pokazao moćnim? Jer je znao učiniti ono što zemaljski kraljevi ne čine, a to je dati život za ljude. I to je prava moć. Moć bratstva, moć dobročinstva, moć ljubavi, moć poniznosti. To je učinio Krist.

U tome se sastoji istinska sloboda: tko ima tu moć poniznosti, služenja, bratstva taj je slobodan. U službi te slobode nalazi se siromaštvo koje se hvali u blaženstvima.

Jer postoji siromaštvo koje moramo prihvatiti, to je naše biće, i siromaštvo koje, naprotiv, moramo tražiti, ono konkretno, siromaštvo od stvari ovoga svijeta, kako bismo bili slobodni i mogli ljubiti. Uvijek moramo tražiti slobodu srca, onu koje ima svoje korijene u siromaštvu nas samih.