Već je siromašno djetinjstvo boležljivog dječaka Marina Mandića (1926.- 2011.) iz omiškog poljičkog Zakučca označilo njegov budući poziv svećenika, pripadnika Salezijanske braće. Sitan, često izgladnjeo, ali okretan i uvijek pun¸zanimanja za pisanu i Božju riječ prepoznao je jasno svoje buduće poslanje  ustrajnog dušobrižnika. Zaljubljenik u prepoznavanju i očuvanju kršćanskoga nauka, nepokolebljiv i ustrajan borac za oslobađanje ljudskih duša kroz  približavanje osmijehom, svetu Ispovijed i Pričest, ostvario je svoj poziv  posebice živeći i radeći u misijama, kako sam veli, u Domovini i daleko izvan nje, u voljenom Meksiku.

Don Marin je strpljivo prihvaćao i uporno, kao tiha voda, ostvarivao postavku svoje misije - oživotvorenje Sakramenata među ljudima dobre volje. Prihvaćao je životni križ, pravce i staze za koje je vjerovao i znao da su Božji, ma kako izgledali ili bili teški, bez obzira na trnje, prepreke i životne opasnosti. Beskompromisno se suprotstavljao zlu i jasno davao na znanje, i u najtežim trenutcima, tko je i što je, bez straha od posljedica, nebrojeno puta i tako pridobivši mnoge duše pod okrilje Duha Svetoga. Nerijetko su ga zbog toga omalovažavali, prijetili mu, oni bližnji i poprijeko gledali i prigovarali, ali to ga je jačalo u odlučnosti i nepokolebljivosti.

Premda učestalo bolestan, nalazio je iznova snage za nove osobne pobjede, pobjede Duha Božjega, u naizgled malim stvarima, ali i u neizmjernom praštanju, u poticajnom misijskom poslanju koje ga je često podizalo iz gotovo bezizlaznih okolnosti. U knjigama koje je ustrajno osmišljavao, na hrvatskom i španjolskom, tako i u ovoj, jačao je svoje uvjerenje kako i one pomažu tisućama u potvrđivanju, a kolebljivima u nalaženju puta istine i spasenja u vječnosti.

Vjerni sljedbenik don Boska, volio je posebno rad s mladima, s bolesnima, s kolebljivima, napuštenima i nesretnima. Njegov životni uspjeh, uspjeh njegova odabira, ostvaren je zasigurno u bezbrojnim osmjesima, sretnih pogleda utješenih, spašenih braće i sestara, što mu je činilo nemjerljivo zadovoljstvo. Voljene zemlje Domovina Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Italija, Vatikan, Makedonija i Meksiko, rodni Zakučac, gradovi i mjesta Omiš, Split, Zagreb, Rijeka, Škrljevo, Daruvar, Ivanovo Selo, Zadar, Križevci, Sirač, Rim, 51 Aleksandrovac, Banja Luka, Skopje, Kočani, Kumanovo, Oaxaca, zadarski otoci Pašman, Vrgada, Iž, Rava, Sestrunj, Premuda, predraga mu Sierra Mixes, s tamošnjim pripadnicima plemena Mixes, Zapotecos i Chinantecos i župama Ayutla i Tlahui u kojoj je ostalo ležati njegovo krhko zemaljsko tijelo, samo koji mjesec poslije završetka pisanja ovog životopisa koncem studenoga 2010., bili su mu ovosvjetska domovina čije je ljude ljubio uz osmijeh, nadu i vjeru bez granica. I njegove riječi kojima je zaključio ovu posljednju knjižicu, kao i cio knjižni opus: osmijeh, misionar ljubavi, očituju don Marina kakav bijaše među nama. Neka mu je laka meksička zemlja, a Bog ljubavi neka mu dade radosti i svjetlosti u vječnosti svojega okrilja.

Prof. dr. sc. Damir Magaš

preuzmite knjgiu u PDF formatu: don Marin Mandić - Knjiga života (1 Mb)