Blagdan Svih svetih počeo se slaviti još u 4. stoljeću te su ga u početku sve crkve obilježavale istog dana, u nedjelju nakon Duhova. Papa Grgur III. odredio je sredinom 8. stoljeća da se spomen Svih svetih svečano slavi 1. studenoga, da bi sredinom 9. stoljeća, točnije 835. godine, papa Grgur IV. uz pristajanje svih biskupa proglasio blagdan Svi svetih zapovjedanim blagdanom u cijeloj Crkvi. Današnja svetkovina spomen je svih svetaca, proglašenih i neproglašenih, koji su svoj život proživjeli na čast Bogu, u duhu evanđelja i na korist bližnjima. Već je rečeno da u 4. stoljeću nalazimo prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih Svetih. Naime, Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Međutim, kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca, pa zato uvodi zapovijedani blagdan Svih svetih. Pod izrazom "svi sveti”, ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećena svetkovina Svih svetih kao zapovjedani blagdan u Katoličkoj crkvi u koji Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i mole njihov zagovor. Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proistječe iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve. Pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave svojem Bogu.

Dušni dan ili Spomendan svih vjernih mrtvih nastao je dva stoljeća kasnije, inicijativom sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća, već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan svih vjernih mrtvih. Taj spomendan 998. godine sv. Odilon službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Tako se, zaslugom benediktinaca, blagdan Svih vjernih mrtvih proširio po Europi, a Vatikan ga je službeno potvrdio 1311. Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih izraz je nade i vjere u USKRSNUĆE I ŽIVOT JAČI OD SMRTI, a slavi se svake godine 2. studenoga, kada se ide na groblje, moli za duše pokojnika, uz paljenje svijeća i slavljenje sv. euharistije, koja nas povezuje s našom proslavljenom braćom i sestrama u Nebu. Bitan simbol Dušnog dana je svijeća. To je dan kad sva katolička groblja sjaje najvećim sjajem, a običaj je da se kao znak sjećanja na preminule održavaju i mise zadušnice. Svjetlo koje ''hrani'' rastopljeni vosak svijeće simbol je Isusa Krista. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost, na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. Osim toga, svijeća prati i krštenikov život. On se uz zapaljenu svijeću rađa, umire i putuje prema Nebu. Upravo je voštana svijeća simbol života koji se troši i dogorijeva u materijalnom smislu da bi svima zasjalo svjetlo, baš poput ljudskog života koji djelima ljubavi i milosrđa izgara u darivanju Bogu i bližnjima i svima čini vidljivim dar života vječnoga i plod zajedništva s nebesnicima.

 

 Na Svetkovinu Svih svetih i Dušni dan za dobiti potpuni oprost koji se može namijeniti SAMO ZA POKOJNE potrebno je pohoditi groblje i crkvu u kojoj treba:

1) izmoliti Oče naš i Vjerovanje

2) ispovijediti se, ako je to potrebno, tj. ako imamo teži grijeh na savjesti

3) primiti sv. Pričest

4) izmoliti molitvu na nakanu svetog oca pape Franje (npr. Zdravo Marijo)