Sveti Marko rođen je oko 1588. u »slobodnom kraljevskom gradu« Križevcima u Hrvatskoj. Filozofiju je učio u austrijskom Grazu, u zavodu »Ferdinandeum«, koji su vodili isusovci, i dobio naslov »magister«. Od­lučivši se za svećenički stalež, pođe u Rim, gdje je studirao teologiju (1611.-1615.). Postavši svećenik, vratio se u zagrebačku biskupiju, gdje je počeo djelovati kao dušobrižnik, ali već 1616. na poziv ostrogonskoga nadbiskupa i ugarskog primasa Petra Pazmani-ja prijeđe u njegovu nad­biskupiju, da se bori protiv kalvinske hereze, koja je tada bila jako zahvatila Ugarsku i Slovačku.

Marko je kroz kratko vrijeme napredovao u crkvenim službama: naj­prije profesor, a onda ravnatelj nadbiskupskog sjemeništa u slovačkom gradu Trnavi; zatim kanonik ostrogonske katedrale i komoranski arhida-kon, te na kraju upravitelj benediktinske opatije Seplak kod Košića u Slovačkoj.

Biskupijski svećenik Marko upoznao se s dvama isusovcima Stjepanom Pongracem i Melkiorom Grodieckim, koji su kao dušobrižnici revno dje­lovali u veoma teškim prilikama u Košić ama, gdje je od 23.000 stanovnika 20.000 bilo zaraženo krivovjerjem. Tada su bila teška vremena. U srednjoj Evropi bjesnio je »30-godišnji rat« (1618.-1648.), koji su poveli protes­tanti protiv katolika. U Košicama se našao bi. Marko, kada je 5. rujna 1619. grad pao u ruke mađarskih kalvina.

Kalvinski su fanatici svu trojicu bacili u tamnicu i onda ih stali nago­varati da se odreku katoličke vjere i prihvate novu vjeru. Kad u tome nisu uspjeli, stadoše ih mučiti na najstrašnijim moralnim i fizičkim mu­kama, dok nisu 7. rujna te iste godine (1619.) odrubili glave Marku i Melkioru, a Stjepana izmrcvarena bacili u jamu u kojoj je nakon 20 sati izdahnuo.

Grofica Katarina Forgač, revna katolikinja, na veoma vješt način uspjela je od zagriženog kalvina vojvode Bethlena dobiti tjelesa trojice mučenika. Ona ih očisti, umota u svilu i postavi u krasan lijes, koji preda na čuvanje samostanu klarisa u Trnavi, gdje je njezina kći bila starješica. Kada je pak car Josip II. god. 1784. ukinuo taj samostan, kovčeg s relik­vijama svetih mučenika prenesen je u samostan uršulinki također u Trna­vi, gdje se i danas čuva. Nakon provedenog postupka papa sv. Pio. X. izda 1. XI. 1904. dekret o beatifikaciji triju košičkih mučenika, a svečani obred proglašenja obavi 15. siječnja 1905. u bazilici sv. Petra u Rimu.

BI. Marko jedan je od bezbrojnih mučenika, što ih je za vjeru Kris­tovu dao hrvatski narod, i jedan od rijetkih između njih koji je postigao čast oltara. Da je bio Hrvat, o tome nema nikakve sumnje, jer se u jed­nom dokumentu, što se do danas sačuvao u Germanikumu, sam potpisao: »Marcus Stephanus Crisinus, Croata, Dioecesis Zagrabiensis« (Marko i sveučilišne nauke u Barceloni, stupi u isusovački novicijat u Taragoni g. 1602. Studij teologije počeo je u Barceloni, a onda ga poglavari poslaše u Ame­riku, u koloni ju »Nueva Granada«. Najprije je boravio u Santa FedeBogota, u onda je od 1612. godine, pa sve do smrti u Kartageni (Kolumbija). Tu je dovršio te­ologiju i 1616. g. bio zaređen za svećenika. Kroz 36 godina brine se za tjelesno i duhovno dobro crnoga robija, što su ga svakog mjeseca preko kartagenske luke uvozili trgovci. Na dan svojih posljednjih redovničkih zavjeta dodao je i posebni zavjet da će uvijek biti rob crnih robova, što je potpisao vlastitom krvlju.

Klaver je jedan od najvećih misionara Dl, razborit i odlučan organizator, svetac neograničene i neustrašive ljubavi, »dinamičan mistik« u akciji. Prve je godine pomagao subratu ocu Alfonzu de Sandoval, čiju je metodu rada zadržao i kasnije kad se osamostalio. Klaver bi svakog mjeseca izlazio u kartagensku luku da dočeka brod s koju tisuću afričkih robova, koje bi njihovi »vlasnici«, tu preprodavali. Petar je toj sirotinji bio tješitelj, pomoćnik, prijatelj i branitelj. Obično bi ga pratili tumači koji su, uz španjolski, znali razne afričke jezike. Klaver bi još prije iskrcavanja pohađao robove na lađi, a onda i na kopnu: brinuo se za bolesnike koje je često i sam liječio, tješio ih i poučavao u glavnim vjerskim istinama te krstio kad bi za to već bili pripravljeni. Brinuo se za hranu gladnima i odjeću golima. — Ostalo vrijeme posvećivao bi svećeničkom radu po bolnicama i drugdje za španjolske koloniste i tako postajao svima sve. Bez pretjerivanja računa se da je kroz 36 godina pokrstio 300.000 Crnaca: nitko se nije mogao oprijeti njegovoj ljubavi. Posljednje 4 godine života, ''kad je ma-laksao i bio napola uzet, sjedio bi čitav dan nepokretno u naslonjaču u koru crkve svjetujući i ispovijedajući. Kad je bila »navala« pokornika, davao je pred­nost crnim robinjama pred bijel »m gospođama! Umro je na Malu Gospu 1654. godine. Beatificiran je g. 1850. Papa Leon XII. proglasio ga je svetim g. 1888., a zaštitnikom crnačkih misija g. 1896. Njegov je primjer poruka svima nama: potpuno predanje bližnjemu, posebno najbjedntjemu!

Svetima ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 2. rujna 1995. u Košicama u tijeku svojega pastoralnog pohoda Slovačkoj.