Draga braćo i sestre!

Dok se spremamo na proslavu Vazma ili Uskrsa, usredotočimo se na to što slavimo, kako bi naše slavlje bilo Bogu na čast, a nama na duhovnu korist. Zbog toga je vrlo važno ovih dana truditi se mišlju i srcem uroniti, koliko je to nama kao ograničenim bićima moguće, u tajnu Kristova, ali i našega uskrsnuća.

Kada govorimo o Kristovu uskrsnuću, mislimo na njegovu smrt na križu, nakon čega se treći dan ukazao živ svojim učenicima, koji su njegov grob našli prazan. Isus sam to je najavio riječima: „Evo, ulazim u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti" (Mt 20, 18-19). Kad govorimo o Uskrsu, mislimo prvenstveno na taj čudesni Isusov prijelaz iz fizičke smrti u život. To je doista obrat na kakav njegovi protivnici, kad su ga osudili na smrt, ni u snu nisu računali. A ni njegovi učenici, iako im je o tome često govorio. Stoga su se, kad su ga vidjeli živoga, oni neizmjerno radovali, a protivnici su neizmjerno očajavali.  

Ali, pripazimo, Isus nije uskrsnuo na život kakvim je prije smrti živio. Nakon uskrsnuća on je doduše živ, ali na jedan drukčiji, potpuno preobražen način, toliko da se odjednom može pojaviti pred svojim učenicima i isto tako odjednom nestati; može k njima doći kroz zatvorena vrata i jesti što mu ponude, a zatim u trenu iščeznuti. To znači da on nakon uskrsnuća živi životom koji nije podložan zakonima prostora i vremena. Kako razaznajemo iz njihova opisa susreta s Isusom uskrsnulim, njegovim je učenicima teško bilo predočiti, a još teže izreći kakvim to sada životom njihov Učitelj živi. Ali shvatili su da nije mrtav, da je preobražen i proslavljen, i da je istina sve što im je prije smrti govorio.

Usredotočimo se sada, braćo i sestre, na naše uskrsnuće koje je neraskidivo povezano s Isusovim uskrsnućem, iako – za razliku od njegova – ono ima više značenja. Jedno je od njih svakako to da ni naš život, ako vjerujemo u Krista, neće prestati prirodnom smrću, kao što nije prestao ni njegov. Sv. Pavao o tome kaže: „Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime… I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!" (1 Sol 4, 13-14. 17-18). Dakle, prema Pavlovim riječima, nema nikakve dvojbe da ćemo i mi zajedno s Kristom uskrsnuti iz tjelesne smrti na vječni život u Bogu, iako nam nije objavljen ni dan ni čas kada će se to dogoditi.   

No isti sv. Pavao govori i o našem uskrsnuću po krštenju. O tome slušamo u liturgiji Vazmenoga bdijenja, kada nam on poručuje: „Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi hodimo u novosti života" (Rim 6, 3-4). Očito je da uskrsnuće po krštenju nije posve isto onome kada netko iz groba uskrsne na novi život, što se dogodilo Isusu i što će se, kako se nadamo, dogoditi i nama. Ali, usprkos tome, ta su dva značenja uskrsnuća međusobno povezana, ukoliko nas naime uskrsnuće po krštenju oslobađa od grijeha i tako osposobljava za onakav život kakvim je Isus živio na zemlji i zatim ga, nakon smrti, nastavio živjeti u punini Očeve slave. Samo ako u sebi nosimo klicu Isusova života, možemo pobijediti ropstvo grijeha, osjetiti ljepotu života u slobodi djece Božje i nadati se uskrsnuću od mrtvih. A klicu takvog života primamo upravo krštenjem. Zato krštenje znači pravi uskrsni obrat u životu vjernika, za kojim svaki čovjek u dubini svoga srca čezne, iako mu se čini nemogućim. Naime, ako znamo kakvo je ropstvo grijeh, teško nam je zamisliti da iz njega možemo izići. Ali Božja nas riječ uvjerava da nam je to doista moguće, ako vjerujemo u Isusa i krstimo se u njegovo ime. Zato sv. Pavao ustrajno ponavlja: Krštenjem smo zajedno s Isusom ukopani u smrt, tj. umrli grijehu, te stoga možemo s njime hoditi u novosti života, tj. živjeti novim, Božjim životom. Na taj način, tj. ukoliko uskrsnuće znači oslobođenje iz ropstva grijeha, Isus nije uskrsnuo jer on nije robovao nikakvom grijehu, ali je nas, svojom smrću i uskrsnućem, oslobodio tog ropstva i time u naše živote unio neočekivan obrat.

Promatramo li, pak, Isusove učenike, vidimo kako po susretu s uskrslim Isusom i oni uskršavaju na novi život, ali ne iz tjelesne nego iz moralne i duhovne smrti. Svi su oni bili teško pogođeni Judinom izdajom svoga Učitelja, njegovim uhićenjem, mukom i strašnom smrću. Svi su, u strahu za sebe i svoj život, zanijekali Isusa. Sjetimo se samo kako ga je Petar kukavno zatajio pred sluškinjama i kako su se svi razbježali. Neizrecivo razočaranje, koje su doživjeli, najbolje su izrekla dvojica od njih, koji su se na uskrsno jutro vraćali iz Jeruzalema u Emaus, a putem im se pridružio uskrsnuli Gospodin, ali ga oni nisu prepoznali. Na njegovo pitanje o čemu razgovaraju, jedan od njih mu je začuđeno odgovorio: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu, te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" (Lk 24, 18). Budući da se Isus pravio da ne zna što se dogodilo, oni mu potanko ispripovjediše kako je Isus Nazarećanin bio silan prorok na riječi i djelu, kako su ga svećenički glavari i starješine predali da bude osuđen na smrt i razapet, te zaključiše svoje kazivanje riječima: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela" (Lk 24, 21). Rečenica je to u kojoj su saželi sve svoje razočaranje, beznađe, obezglavljenost. No kad su im se za stolom u njihovoj kući otvorile oči te su u strancu kojega su primili pod svoj krov prepoznali Isusa, sve se odjednom promijenilo, život se u njih vratio, nada dobila nova krila i eto ih kako usred noći hitaju natrag u Jeruzalem javiti drugovima kako je Isus živ i kako su ga oni sreli. Primjeri ove dvojice, ali i drugih Isusovih učenika, svjedoče kako istinski susret s Isusom uskrsnulim može stubokom preokrenuti ljudski život, čovjeka dići iz ponora u nebo, ispuniti ga novom snagom i novim smislom. Čudesna djela koja su Isusovi učenici nakon toga činili, žrtve koje su bili spremni podnijeti, uključujući i smrt, pokazuju kakav je radikalni obrat susret s uskrsnulim Kristom unio u njihove živote.  

Draga braćo i sestre, mnogi se od nas lako mogu prepoznati u Judi koji izdaje svoga Učitelja, u Petru koji ga zatajuje, u učenicima koji iz straha za sebe bježe i ostavljaju ga u njegovoj muci sama, u dvojici koji se bez nade i vjere vraćaju u svoje selo, u svoju svakidašnjicu, nakon što su se bili oduševili Rabijem iz Nazareta, vjerujući da je on Spasitelj Izraela. Ali uskrsnuli Gospodin se pokazao jačim od njihovih strahova, slabosti, nevjere, razočaranja i grijeha. On im je, tako bijednima i nemoćnima, došao u susret i uskrisio na novi život ovdje i uvjerio ih da ih može uskrisiti i od tjelesne smrti na život vječni. I sve to, iako su ga iznevjerili i izdali! Tolika je Božja ljubav!

Draga braćo i sestre, i mi ovaj Uskrs, kao i tolike prethodne, slavimo u sličnom raspoloženju. Čini nam se kako nam je nemoguće raskinuti lance grijeha koji nas, bilo kao pojedince bilo kao društvo, sapinju ne dopuštajući nam podići se, uzletjeti, ostvariti svoje životne snove i ideale. Sve to ubija u nama volju za životom, u naša srca unosi strah od budućnosti, ispunjava nas tjeskobom i beznađem. Ali Uskrs nam dolazi s porukom da je obrat moguć, i pojedinačni i zajednički, obiteljski i društveni, jer Bog ljubi čovjeka, iako je grešnik. Povjerujmo, stoga, u poruku Uskrsa – da je život jači od smrti, milost od grijeha, ljubav od mržnje! Dopustimo Gospodinu da nas iznenadi, kao što je iznenadio svoje prve učenike!