Nalazite se u >
Liturgija dana
Uskrsni ponedjeljak - 2020.
Presudni su lomljenje kruha i euharistijsko slavlje
(Dj 2,14,22-32; Mt 28,8-15)
Uskrs je blagdan nade koja drži budnom našu vjeru utemeljenu na Kristovoj pobjedi jedinstvenoj u ljudskoj povijesti, pobjedi najvećeg i najmoćnijeg čovjekova neprijatelja – smrti. Isus je svojom pojavom u javnosti oduševljavao mase, a neke je toliko privukao da su ostavili sve i pošli za njim. Zaigrali su na najjaču kartu, stali za kormilo svoje životne lađe i usmjerili je prema Isusu, sjajnoj zvijezdi koja im je rasvjetljavala cjelokupnu egzistenciju. Bili su sigurni u svoj izbor, sve je bilo jasno, a iskustva su se množila i svako je sve više pridonosilo unutarnjoj duhovnoj radosti. Onda je ta zvijezda odjednom ugasla. Bili su tužni, i izgubljeni. Pitali su se kako je moguće da su se prevarili? Kako je moguće da taj koji je neodoljivo očarava sada tako duboko razočara? Njihov Učitelj je naime umro na križu i pokopan. Od njega im nije ostalo ništa osim sjećanja. Ali to sjećanje, koliko god bolno, bilo je čudesno jako, nije im davalo mira, stalno ih je salijetalo, poticalo da razmišljaju, prepričavaju zgode, kao da se Isus ne da iz srca i pameti, kao da je još tu negdje. Nije se to njima samo činilo. Isus je doista, u liku slučajnog suputnika, pratio tužni odlazak dvojice svojih učenika sve do Emausa. Slušao je njihove nevolje, zanimao se za probleme, raspitivao, tumačio, sve dok nisu poželjeli da ostane s njima i pozvali ga na večeru. Za vrijeme blagovanja, blagoslova i lomljenja kruha otkrili su ga i prepoznali, no on im je iščeznuo ispred očiju. Susret je bio toliko snažan da ih je izmijenio, počeli su vjerovat, možda su žene koje su im pripovijedale da su ga vidjele živa bile u pravu? Istoga časa su se vratili u Jeruzalem, u zajednicu. To će se iskustvo ponavljati još dugo i mnogima. Isus je tu, ali neuhvatljiv, tek dohvatljiv - iščezava… Tako će biti sve do naših dana. Iskustvo dvojice učenika ponavlja se u bezbroj varijacija i danas u vjeri mnogih kršćana. Dosta je pridružiti se njihovim životnim sudbina i osluškivati kako razmišljaju: nekad je sve bilo tako jasno i sigurno. Božje zapovjedi su se poštivale, crkvene smo zapovijedi naučili i održavali bez većih poteškoća, u liturgiji je bilo sve točno određeno, u katekizmu se sa zadovoljstvom naučilo ono najvažnije za vjeru, istine su nas usmjeravale na pravi put. Znali smo stare pjesme, pjevali ih i one su nas nosile. Ali ovo danas? Sve je nekako zbrkano, u stalnim promjenama i kao da u vjeri nema više one čvrstine i sigurnosti. Čitajući današnje evanđelje, mogli bismo se ohrabriti. Iako je sve tako kako osjećamo dok prepričavamo svoje nevolje, uskrsli Gospodin je ipak s nama, suputnik je naš kao što je bio svojim razočaranim učenicima na putu u Emaus. Isus sudjeluje u našim sumnjama, zanima se za krizu vjere koja danas vlada. Važno je primijeniti iskustvo učenika tj. biti u zajednici. U zajedništvu vjere uprisutnjuje se Isus u riječi i euharistiji. U riječi koja se pomno sluša pali se i oživljava vjera kršćana. Ta nije li upravo u toj riječi Isus ustvrdio da će ostati s nama u sve dane do svršetka svijeta? Kruh koji se blaguje hrani posustalu vjeru, otima čovjeka sumnjama ma kako jake bile. Euharistija je oganj koji svijetli i daje toplinu Crkvi. Crkva je nezamisliva vez euharistije, a ni euharistije nema bez Crkve. Euahristija je snaga vjernika, žive Crkve, jer se samo u njoj Krist nudi kao kruh i hrana dušama. Dobro su to osjetile kršćanske zajednice iz prvih vremena kad su iz krajeva Sjeverne Afrike poručivali svojim progoniteljima: „Sine dominica non possumus". Bez nedjelje (euharistije) ne možemo. Uskrsli poziva na euharistiju da u liku kruha komunicira s nama, da nam objasni, da nas nauči, da nas nahrani odgovorima koji život znače. Uskrsli ljudi žive od euharistije; blaguju kruh da bi postali kruh za druge. Ima i danas kršćana koji su svjesni važnosti euharistije. Ona ih posvećuje i liječi njihove često rastrgane živote. Uspravlja ih pognute pod teretom života te daruje radost i životnu snagu, kao što je razlomljeni kruh ojačao vjeru dvojice učenika na putu u Emaus. Valja nam, dok sudjelujemo u euharistiju uložiti više energije u pripremu. Kad Isusa očekujemo, on se pojavljuje, kada ga tražimo, nalazimo ga, kada molimo s ljubavlju, osjećamo njegovu blizinu, oči našega srca mogu ga vidjeti, a probuđena vjera prepoznati. Upravo to znači sudjelovati i samo takvo sudjelovanje donosi trajne plodove.
