Za župljane i hodočasnike sv. Antunu na Kantridi uređen je kutak za paljenje svijeća. Zahvaljujemo dobrome Bogu što smo na ulazu ispod kora u našoj župnoj crkvi sv. Antuna na Kantridi uredili i mali kutak za molitvu i paljenje svijeća. Prikladan metalni stalak sa svijećama ispod kojega je smještena posuda s blagoslovljenom vodom, a iznad molitva kada se pali svijeća i slika Milosrdnoga Isusa, od sada će biti na raspolaganju župljanima i svim hodočasnicima da kad god navrate sv. Antunu na Kantridu mogu na miru upaliti i lučicu po nakani, ufajući se u Božje milosrđe i nebeski zagovor našeg patrona

 

Jeste li se ikada zapitali zašto palimo svijeće u crkvi?

Svijeće koje palimo u crkvi se nazivaju i zavjetnim svijećama. Ljudi ih pale i na taj način simbolično prikazuju svoje molitve i pobožnost. Nakon što ju zapale u crkvi, svijeća gori nekoliko sati, a ukoliko je velika može gorjeti i nekoliko dana, i tako simbolizira molitvu i ljubav osobe koja ju je zapalila i to dugo nakon što je morala otići otići iz crkve i prekinuti svoju molitvu. Biblijski korijen ove prakse je pojam "paljenice” jer su se u Starom zavjetu vrijedne stvari, najčešće životinje namijenjene žrtvovanje, spaljivale i na taj način prinosile Bogu. Ujedno, dim je simbol žrtve hvale koja se uzdizala do Boga. Katolici koji pale svijeće prinose Bogu molitvu i hvalu. Vatra svijeće simbolizira žarku ljubav, a potrošnja svijeće simbolizira prinošenje nečega što je Bogu dragocjeno, poput našeg vremena, pohvale, resursa i slično. Trajna kvaliteta svijeće simbolizira činjenicu da se naše molitve, zahvalnost i brige nastavljaju u našem srcu čak i kad moramo napustiti crkvu. Svijeća koju smo zapalili i dalje ostaje gorjeti i tako smo i dalje povezani u molitvenom stavu.
Svijeća je sama po sebi oduvijek bila simbol Isusa Krista, koji je o svojemu evanđelju, pa čak i o sebi samom, dosljedno govorio kao o svjetlu. "’Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.’ (Iv 8,12). Prosvjetljenje (ponekad prevedeno i kao "prosvjećenje”) bilo je jedna od najuobičajenijih istoznačnica koje je rana Crkva koristila kad je govorila o krštenju (vidi Heb 10,32). Pa i danas, na najvećemu crkvenom slavlju krštenja, u liturgiji vazmenoga bdijenja, svećenik podiže uvis vazmenu svijeću i tri puta naviješta: "Svjetlo Kristovo.” Svjetiljka je simbol Krista, Božje prisutnosti među nama. Međutim, ona je i puno više. Krist je došao ne samo da bi nam osvijetlio put nego i da bi nam dao svoje svjetlo kako bi bilo naše vlastito. Bogočovjek, koji je otkrio sebe kao svjetlo svijeta, također je rekao svojim sljedbenicima: "Vi ste svjetlost svijeta” (Mt 5,14).
Rani su crkveni oci posvjedočili da su se u kršćanskome bogoslužju svjetla tako obilato koristila da su gotovo izgubila svoju izvornu svrhu. Sveti Jeronim, najveći proučavatelj Svetoga pisma u starom svijetu, uživao je u ovome crkvenom običaju: "kad god se treba pročitati evanđelje, pale se svijeće – iako je zora možda već zarumenjela nebo – ne, dakako, da bismo raspršili tamu, nego da bismo pokazali našu radost.”

 

Sveti Atanazije Veliki o svjetlu zavjetnih svijeća govorio je kao o "prinosu” vjernih. Kad je mnoštvo njih upaljeno – bilo pred Isusovom ili Marijinom slikom, ili slikama svetaca – velika se slava pridaje Bogu, koji je s nama podijelio svoju slavu.

 

Sveti Jeronim je rekao: "Pod oblikom materijalnog svjetla krije se ono svjetlo o kojem u psaltiru čitamo: ‘Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi’ (Ps 119,105).” To svjetlo je Krist. A njegovom milosti i njegovi sveci su to svjetlo. To svjetlo smo i vi i ja. Neka svijetli, neka svijetli, neka svijetli!

Prebirite u svome srcu

 

 

sveti Grgur Nazijanski, 4. stoljeće