Živjeti mudro i odgovorno

(Mudr 6,12-16; 1 Sol 4,13-18; Mt 25,1-13)

U središtu Isusove prispodobe o mudrim i ludim djevicama nalazi se Zaručnik (Kraljevstvo Božje!). Važno je vrijeme njegova pojavka, ali i naše spremnosti i sposobnosti da jedne odlučujuće ''ponoći'', možda nenadano, iz vremenitog života uspijemo ući u vječni život.

Dok u mašti motrimo povorku s deset djevica koje čekaju Zaručnika, pitamo se: Što im je zajedničko? Željno i radosno očekuju odlučujući susret! Zaručnik kasni, postaju umorne, pospane, a na kraju sve ih svlada san. Zaručnik odjednom dođe i tada se otkrivaju različitosti: pet djevica u svjetiljkama ima ulje, što ih čini mudrima, te u svjetlu ulaze na svadbu. Drugih pet, nažalost, nema ulja, a kako je vrijeme isteklo, ne mogu ga kupiti. Naravno, ugašene svjetiljke su beskorisne, s njima se ne može do svadbene dvorane, pa djevice ostaju u tami s bolnom spoznajom da je nedostatak ulja bio odlučujući za sretnu ili nesretnu vječnost. Nesnalaženje u vremenu, očito, ima kobne posljedice. A što je zapravo „snalaženje u vremenu"? Svakako ne onaj trenutak Zaručnikova dolaska, nego život kao takav. Naša svakodnevica je vrijeme kad se toči ulje u svjetiljke da ne bude panike u koje god doba noći dođe Zaručnik da nas pozove k sebi. Nekako kao trening kojim se igrači pripremaju za finalnu utakmicu. Dugotrajnim vježbama stječu kondiciju da budu jaki, uspješni i da pobjede. Ako bi utakmicu dočekali bez kondicije, nema pobjede, jer kondiciju se može ni kupiti ni posuditi od drugih, kao što ni mudre djevice nisu mogle pozajmiti ulje ludima. Bog je svakome od nas dao vrijeme životne egzistencije; ni njemu ni nama nije svejedno u što ga trošimo. Dao nam je darove, talente, sposobnosti, svakomu prema njegovim mogućnostima; nije svejedno kako se tim darovima služimo, jednom ćemo mu položiti račun o kvaliteti svoga života. Živjeti samo za sebe, na tuđi račun, životariti, potratiti život u ništa, velika je ludost. Evanđelje poručuje da bi nam ta ludost mogla upropastiti i vječnost. Sasvim drukčije izgleda život svetaca koji su vrijeme i sposobnosti utrošili za druge: voljeli svoje najbliže, pomagali siromahe, liječili bolesne, odgajali mlade, zalagali se za pravednije društvo. Oni su punili svjetiljke uljem koje se ne može kupiti za novce, a dragocjeno je Bogu i spasonosno ljudima. Bdjeti u prispodobi znači misliti na vrijeme, vjerovati i djelovati s ljubavlju, upravo to što mnogi zaboravljaju, odgađaju ili uopće ne čine. Na animiranoj slikovnici uz dječaka u igri piše: „premlad da bi mislio na Boga"; uz mladića i djevojku: „odveć zaljubljeni da bi mislili na Boga"; uz službenika: "prezaposlen da bi mislio na Boga." Uz grob: „odveć kasno da bi mislio na Boga." Katekizamska istina o našem životu uči nešto sasvim drugo: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, po njegovoj volji dobro činimo i jednoga dana dođemo u nebo." Suvremeni je čovjek odveć zaokupljen stvarima, misli da je smisao života u onom što posjeduje ili što čini da bi se bolje osjećao. Ciljevi su mu kratkoročni, materijalni, preniski, svjedoče da mu je ovozemaljska egzistencija jedina stvarnost. Isusova prispodoba ne niječe tu istinu, ali upozorava da nije cjelovita. Ovozemaljski je život jako nesiguran, brzo prolazi, a nakon toga čovjek susreće cijelu istinu. Slučaj ludih djevica poručuje da bi moglo biti kajanja. One su vjerojatno znale i drugi dio istine, ali olako su je uzele, neodgovorno se prema njoj odnosile, poigravale su se s njom i ne sluteći kakvu ludost čine. Sada, eto, moraju ostati u mraku pred zatvorenim vratima iza kojih se mudri raduju i slave. Slikovit primjer ludosti i mudrosti života pripovijeda misionar koji se, nakon mukotrpnog propovijedanja Radosne vijesti u Kini, vraćao u domovinu. U istom se zrakoplovu nalazio poznati pjevač, estradna zvijezda, koji se vraćao sa svoje rok-turneje u istoj zemlji. U zračnoj su ga luci gromoglasnim skandiranjem dočekale  tisuće obožavatelja. Misionar upita Gospodina: „Bože, četrdeset sam godina svoga života posvetio Kini, a ovaj mladić je tamo dva tjedna pjevao i svirao. On se vraća kući uz doček i ovacije koje ne prestaju, a mene nitko nije čekao." Gospodin mu odgovori: „Sinko, ti se još nisi vratio kući." Kuća je za kršćane Božje srce s ovacijama vječne ljubavi i svadbenim slavljem s kojim započinje vječna sreća.