Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera naša, kaže apostol Pavao. S Isusovim uskrsnućem stoji ili pada kršćanska vjera. Kad bi danas u Jeruzalemu našli grob i u njemu sa svom sigurnošću kosti Isusa iz Nazareta, tada bi sveukupna kršćanska vjera bila pobijena.

Zašto je to tako važno? Zar ne bi bilo dovoljno vjerovati da Isus na bilo koji način i dalje živi kod Boga, tako kao što mi mislimo i nadamo se za naše pokojne? Mi molimo za njih da nađu i prime mir, vječni život kod Boga. Čemu tada još tjelesno uskrsnuće? Zašto bi trebala radosna vijest, da će i tjelesa mrtvih opet oživjeti? Zar nije dovoljno da je duša dospjela k Bogu?

Nije ništa neobično da je Isus umro. Neobičan je bio samo taj strašni način na koji je umro: raspinjanje. On bi u svakom slučaju umro, možda tek nakon mnogo godina kasnije,  u dubokoj starosti. Smrt je sudbina svih nas. Isus je prihvatio nju na sebe kao dio ljudske prirode.

Po njegovom uskrsnuću sve je u njegovom životu i smrti dobilo novi predznak, novi smisao. Što je smisao uskrsnuća?

Najprije: ono je božje da i amen Isusu. "Bog ga je uskrisio" znači: Bog je njega potvrdio, ovjerio. Ono što je Isus govorio, nisu bile prazne riječi, nego Božja riječ nama ljudima. Mi se možemo osloniti na tu riječ i na njoj graditi. To je riječ čiju je vrijednost Bog potvrdio za sve ljude.

Odatle slijedi ono što je Isus na dan uskrsnuća rekao prestrašenim apostolima: u njegovo ime propovijedat će se svima narodima, da se obrate i da im se grijesi oproste.

Isusovo uskrsnuće bilo je početak misije, poslanja kršćanstva diljem svijeta. Tko danas kaže "misija", odmah dobiva registar sramotnih djela kojima se predbacuje sve ono što se pod tim imenom odvijalo. Uvijek iznova treba se suprotstaviti: Je li to bila misija, Isusovo poslanje koje je on mislio? Otprilike to što su Evropljani činili Indijancima Sjeverne i Južne Amerike? Ne, sigurno ne!

Ali tamo, gdje su kršćani stvarno živjeli i učili Evenađelje, tamo su donijeli ozdravljenje, mir, čovječnost. Koliko je mnogo čudesnih plodova donijela prava misija u Isusovom duhu!

Treće što proizlazi iz Isusova uskrsnuća.  Današnje evanđelje naglašava, da uskrsnuli nije bio nikakav duh, nego da je imao pravo tijelo na kojem su bile vidljive rane čavala  na rukama i nogama. To stvarno bijaše njegovo zemaljsko tijelo, iako ne više u zemaljskom stanju.

Budući da mi kršćani vjerujemo stvarno u "uskrsnuće tijela", imamo veliko strahopoštovanje prema tijelu. Ono nikada ne smije biti ponižena roba ili postati obožavani idol. Stoga su kršćani od početka sa strahopoštovanjem pokapali mrtve, s velikom ljubavlju njegovali bolesno tijelo, branili se robovske zloupotrebe tijela. Tijelo je određeno za uskrsnuće. Stoga je ono sveto. Zato smijemo biti svjedoci.