Rođen je u sandomirskom vojvodstvu (Poljska) 1591. godine. Apostolsku je djelatnost kao Isusovac (1611.) i svećenik (1623.) razvijao po istočnim krajevima svoje, tada vrlo velike, domovine. Najprije u Vilni propovijeda i vodi Marijine kongregacije, zatim je par godina samostanski poglavar u Bobrujsku, a od 1636. pa do smrti pučki je misionar u krajevima koji danas pripadaju Rusiji, Bijeloj Rusiji. Svima je bio sve: poučavao je u vjeri u skupinama i pojedinačno, siromahe i zatvo­renike je obilazio i pomagao, zavađene pomirivao, kolebljive u vjeri utvrđi­vao i, razumije se, svuda dijelio sakramente. Bio je pokornik pa je uoči misija po nekoliko dana postio moleći neka Gospod blagoslovi sveto djelo. U apostolskoj revnosti, veli Pio XI. u dekretu za kanonizaciju, nisu ga mogli obuzdati ni napori, ni teškoće vremena, ni prijetnje neprijatelja katoličke Crkve, ni kuga što je tri godine zaredom harala a on okužene dvorio. Protiv­nici ga izrugujući nazivahu „zavodnikom duša", a katolički prijatelji u dobrom smislu „lovcem duša", jer je pale pridizao iz blata moralne pokvarenosti i jer su mnogi nekatolici (većinom pravoslavni) njegovim posredovanjem našli put u katoličku Crkvu.

Istina, nasu to bila „ekumenska vremena", ali Brestlitovska unija nije silom nametnuta, što dokazuje, uz ostalo, i činjenica kako su se Lavovska i neke južne eparhije tek cijelo stoljeće kasnije sjedinile s Rimom. Ali i takva iz uvjerenja i slobodno sklopljena ujedinjenja nekima su smetala tako što je 1623. godine morao u Vitebsku zaglaviti ne samo sveti Jozafat nego se kasniji kozački ratovi, u vrijeme Bohdana Hmelnickog i upadanja u vrijeme „Potopa, „okrenuše u uništenje katoličke vjere" (Pio XI.) i „Na katolike!" (Taras Buljba u istoimenom romanu Nikole Gogolja). U razdoblju od 1648. do 1665. godine za vjeru je poginulo četrdeset Isusovaca, među kojima je i sveti Andrija. Kad su 1657. godine Kozaci upali u Pinsk, čijem je kolegiju pripadao sveti Andrija, on se najprije sklonuo u bliski gradić Janow, ali ga Kozaci otkriše i nakon teških tortura dokrajčiše na današnji dan iste godine. Blaženim ga je proglasio papa Grgur XVI., 1835. godine, a svetim Pio XI. 1938. godine. Poruka svetog Andrije nije samo svjedočenje, što doslovno znači grčko-kršćanska riječ „martyrion", koliko po­nizna, blaga i milosrdna služba siromasima i patnicima svake vrste.

Sveti Šimun Stock, redovnik, karmelićanin. Rođen je u južnoj Engleskoj. Živio je u XIII. stoljeću i umro u Bordeaux-u u Francuskoj. Mlad stupa u red  Karmelićana. U Redu se odlikovao djetinjom pobožnošću prema Majci Božjoj i širio je njezino štovanje pod nazivom Gospe od Karmela ili Škapulara. Njegovo  se  štovanje brzo raširili o u  čitavom karmelićanskom  redu.

Sveti Ivan Nepomuk, prezbiter, rođen je između 1340. i 1350. godine u Pomuku, današnji Nepomuk u zapadnoj Češkoj. Nakon župnikovanja u crkvi svetog Gala u Pragu i službe arhiđakona u Zatecu bio je generalni vikar nadbiskupa Ivana Jenštjena. U to vrijeme rasplamsala se borba između nadbiskupa i kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno htio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. Sukob je došao do vrhunca kad je Ivan Nepomuk, po naredbi nadbiskupa Jenštejna, protiv kraljeve volje potvrdio izbor novoga benediktinskog opata  a Kladruby-u. To je kralja razgnjevilo pa je dao zatvo­riti Ivana i još neke svećenike. Svećenike je nakon mučenja pustio na slobodu, a Ivana Nepomuka dao je baciti s mosta Karla IV. u Vltavu u noći 7. ožujka 1393. Kad mu je tijelo pronađeno, sahranjeno je najprije u crkvi svetoga Križa, a kasnije preneseno u katedralu svetog Vida u Pragu, gdje se i danas čuva. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je svetim 19. ožujka 1729. godine.

Svetog Ivana redovito slikaju kako drži prst na ustima. To je zato što je kao ispovjednik žene kralja Vjenceslava IV. pred ljubomornim kraljem čuvao ispovjednu tajnu ne htijući mu ništa kazati od onoga što je kraljica ispovije­dala. To je također bio razlog njegove smrti. Prema tome, on je položio život ne samo braneći prava Crkve nego i čuvajući ispovjednu tajnu.

Sveta Margarita Kortonska, franjevačka  trećoredica. Rođena je 1247. godine u Toskani. Kao osmogodišnja djevojčica ostala je bez majke i prepuštena maćehinoj ljubomori i zlostavljanju. Kad joj je bilo 18 godina, napustila je rodnu kuću i 9 godina živjela s jednim mladićem kome je rodila sina.  Smrt toga mladića, čije je tijelo sama osobno našla u šumi, bila  je prigoda za ozbiljno razmišljanje o životu i djelovanju. To je prouzrokovalo njezino istinsko obraćenje. Odlazi u Kortonu i tu ostatak života provodi pod duhovnim vodstvom tamošnjih franjevaca.

Nakon trogodišnjeg čekanja, 1277. godine primljena je u franjevački Treći red. Uz brigu oko odgoja sina, koji je i sam kasnije postao franjevac, posebno se posvetila djelima milosrđa među bolesnicima za koje je utemeljila i po­sebnu ustanovu koji još i danas djeluje. Njezin život nakon obraćenja pokazivao je plodove dostojne tog obraćenja. Ustrajna molitva i oštra pokora bile su stalni pratitelji novog odsjeka njezina života. Zbog toga su je nazivali: Uzor i majka grešnika. Serafska Magdalena, Treće serafsko sunce (poslije Franje i Klare). Umrla je 22. veljače 1297. godine.

Njezin život i djela bili su često nadahnuće za mnoga umjetnička djela. U 18. stoljeću nastala je drama u sicilijanskom dijalektu o njezinu životu, maesto Licinio Refice komponirao je operu koja je izvođena i u Milanskoj Skali; 1951. godine snimljen je u Torinu i film o njezinu životu.

Zbog rječitoga životnog primjera kako „grešnik može živjeti ako se ostavi grijeha svojih", jer je „veliko milosrđe i praštanje onima koji se obrate Gospodinu" (Ulazna), papa Leon X. odobrio je njezino štovanje za Kortonu 1515. godine, a Benedikt XIII. proglasio ju je svetom 17. svibnja 1728.

Sveti Ubald, biskup u Gubiju  (Italija), umro 1160. godine.

Sveti Peregrin, prvi biskup Auxerre-a. Tu je podnio i mučeništvo (3. stoljeće).

Sveti Auda, biskup, i sedam prezbitera, devet đakona i sedam djevica, mučenici u Perziji za vrijeme kralja Isdegerda.

Sveti Akvilin i Viktorijan, mučenici u Izauriji.

Sveti Feliks i Genadije, mučenici u Uzali u Africi.

Sveti monasi, mučenici u samostanu svetog Sabe u Palestini, poubijani od Saracena.

Sveti Honorat, biskup u Amiens-u (Francuska).

Sveti Domnol, biskup u Le Mans-u (Francuska).

Sveti Posidije, učenik i životopisac svetog Augustina i biskup u Numidiji.

Sveti Brendan, prezbiter i opat u Irskoj (6. stoljeće).

Sveti Fidol, priznavalac u Francuskoj.