Rođen je 1053. godine, a već 1080. godine posvećen i postavljen za biskupa grada Grenobla u Francuskoj. Stupivši na čelo bis­kupije, sve je poduzeo kako bi obnovio biskupiju u duhu reforme pape Grgura VII. Svom se dušom borio protiv cezaropapizma i protiv sebičnosti velikaša, a isto tako i za uspostavu  discipline među klerom. U  tome  su mu mnogo pomogli re­dovnici, posebno benediktinci i kartuzijanci, koji su na čelu sa svojini osni­vačem svetim Brunom osnovali dva samostana u njegovoj biskupiji. Hugo je bio veliki prijatelj  sa svetim Brunom i usko povezan s njegovim kartuzijanskom re­dom. Hugo je podupirao taj red savjetima i  brojnim dobrima sve do smrti. Dosta je učinio i za svoj biskupski grad Grenoble: sagradio je jedan kameni most, tržnicu, tri bolnice, obnovio crkve i uspješno posredovao u razmiricama između dijecezanskog i  redovničkog klera,  kao  i između klerika  i svjetov­njaka.

Osim izvanredne aktivnosti, Hugo se odlikovao i duhom molitve i kontemplacije. Osjećao je veliku sklonost prema osami i sabranosti. Stoga se rado povlačio na molitvu i razmišljanje, odakle je crpio snagu za svoju izvanrednu aktivnost. Umro je 1. travnja 1132. Svetim ga je proglasio papa Inocent II. 1134., godine, dvije godine nakon njegove smrti.

Blaženi Nanije Alvarcs Pereira, redovnik. Rođen je 24. lipnja 1360. U Por­tugalu u plemićkoj obitelji Pereira. Već od 13. godine boi je na dvoru kralja Ferdinanda. Oženio se  15. kolovoza 1376. s Leonoirom da Alvim. S njom je imao troje djece: dvoje je brzo umrlo, a treće, kćerka Beaitrice koja se udala za sina kralja  Ivana I. Posvetio se vojničkom životu te je u raznim ratovima sa  susjednom  Kastiljom   imao  brojne  uspjeha. Već u   25. godini imenovan  je vrhovnim zapovjednikom portugalske vojske.

Još kao časnik gajio je duboku pobožnosjt prema Presvetom Oltarskom Sakramentu i Majci Božjoj. Svaki je dan slušao po dvije Svete mise, a subotom i nedjeljom po tri. Često se ispovijedao i pričešćivao te strogo postio. Na njegovim su zastavama bile slike Isusa Raspetoga i Majke Božje. O svome kraju sagradio je desetak crkava. Karmelićanima je u Lisabonu sagradio prekrasnu crkvu u čast Majci Božjoj i samostan.

Nakon smrti supruge 1387. godine, razdijelio je svu svoju imovinu u dobrotvorne svrhe i na čuđenje cijelog Portugala stupio je u red karme­lićana 15. kolovoza 1423. u samostanu u Lisabonu, koji je sam sagradio, kao brat pomoćnik i u samostanu je vršio najniže poslove. U redu je uzeo ime brat Nanije od Svete Marije. Umro je 1. travnja 1431. pošto je u samosta­nu proveo osam godina u sabranosti, poniznosti, molitvi i pokori. Još za života smatrali su ga svetim. Njegovo štovanje odobrio je papa Benedikt XV. 23. siječnja 1918. godine.

Sveta Teodora (Božica), sestra svetog Hermesa, mučenika, mučenica u Rimu za cara Hadrijana.

Sveti Venancije, biskup i mučenik.

Sveti Viktor i Stjepan, mučenici u Egiptu.

Sveti Kvintijan i Irenej, mučenici u Armeniji.

Sveti Makarije, branitelj štovanja svetih slika u Carigradu, zbog čega je za vrijeme cara Leona bio prognan i u progonstvu umro.

Sveti Valerik, opat, pratilac sveta Kolumbana, umro u Ambijainu (Leuconay) u Galiji.