20. svibnja 2020. - Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu
Misterij stvaranja
Biblijsko čitanje: Ps 8, 4-5.10
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nastavljamo kateheze o molitvi
razmišljajući o misteriju stvaranja. Život, puka činjenica da
postojimo, otvara čovjekovo srce molitvi.
Prva stranica Biblije nalik je
velikom zahvalnom himnu. Kroz izvješće o stvaranju provlače se refreni kojima
se neprestano ponavlja dobrota i ljepota svega što postoji. Bog svojom riječju
poziva na život i svaka stvar počinje postojati. Riječju dijeli svjetlost od
tame, izmjenjuje dan i noć, daje da se godišnja doba izmjenjuju jedno za
drugim, otvara paletu boja s raznolikošću biljaka i životinja. U toj prebogatoj
šumi stvorova koja brzo pobjeđuje kaos, posljednji se pojavljuje čovjek. A to
pojavljivanje izaziva silnu ushićenost koja pojačava zadovoljstvo i radost: „I
vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro" (Post 1, 31).
Dobra stvar, ali i lijepa: vidi se ljepota cjelokupnog stvaranja!
Ljepota i misterij stvaranja rađaju
u čovjekovu srcu prvi pokret koji rađa molitvu (usp. Katekizam
Katoličke Crkve, 2566). Ovako se moli u Psalmu osmom koji smo čuli na
početku: „Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih
učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?"
(rr. 4-5). Molitelj kontemplira misterij postojanja oko sebe, vidi zvjezdano
nebo koje se prostire nad njim – i koje astrofizika pokazuje danas u svoj
njegovoj neizmjernosti – i pita se koji se to naum ljubavi mora kriti iza tako
silnog djela!… I u tom nepreglednom prostranstvu što je čovjek? „Malne ništa",
kaže se u drugome Psalmu (usp. 89, 48): biće koje se rađa, biće koje umire,
vrlo krhko stvorenje. A ipak, u čitavom svemiru, ljudsko je biće jedino
stvorenje svjesno tolikog obilja ljepote. Malo biće koje se rađa, umire, danas
jest a sutra nije, jedino je stvorenje svjesno te ljepote. Mi smo svjesni te
ljepote!
Čovjekova je molitva usko povezana
s osjećajem čuđenja. Veličina čovjeka je beskonačno mala u
usporedbi s veličinom svemira. Njegova najveća dostignuća čine se tako
malenima… No, čovjek nije ništa. U molitvi se potvrđuje osjećaj milosrđa. Ništa
ne postoji slučajno: tajna svemira leži u dobrohotnom pogledu koji neki susreću
u našim očima. U Psalmu se kaže da smo stvoreni malo manjima od Boga, okrunjeni
smo slavom i čašću (usp. 8, 6). Odnos s Bogom je čovjekova veličina: njegovo
ustoličenje. Po prirodi smo malne ništa, maleni ali po zvanju, po pozivu mi smo
djeca velikoga Kralja!
To je iskustvo koje su imali mnogi
od nas. Ako ono što nam se događa u našem životu, sa svim njegovim gorčinama,
kadikad prijeti da uguši u nama dar molitve, dovoljno je promotriti zvjezdano
nebo, zalazak sunca, cvijet… pa da se ponovno upali iskra zahvalnosti. To je
iskustvo možda u pozadini prve stranice Biblije.
Kad se sastavljalo veliko biblijsko
izvješće o stvaranju izraelski narod nije prolazio kroz sretne dane.
Neprijateljska sila okupirala je zemlju; mnogi su bili deportirani i sada su
bili u ropstvu u Mezopotamiji. Nije bilo više domovine, hrama, društvenog i
vjerskog života, ničega.
Ipak, polazeći upravo od velikog
izvješća o stvaranju netko počinje pronalaziti razloge za zahvaljivanje,
uzdizati Bogu hvalu za postojanje. Molitva je prva snaga nade. Moliš i nada
raste, nastavlja dalje. Rekao bih da molitva otvara vrata nadi. Nada postoji,
ali svojom molitvom otvaram vrata. Jer ljudi molitve čuvaju temeljne istine;
oni su ti koji ponavljaju, ponajprije sebi, a potom svima drugima, da je ovaj
život, usprkos svim njegovim tegobama i iskušenjima, usprkos svojim teškim danima,
pun milosti koja pobuđuje divljenje. I kao takav uvijek se mora braniti i
štititi.
Muškarci i žene koji mole znaju da
je nada jača od obeshrabrenja. Vjeruju da je ljubav jača od smrti te da će
zasigurno trijumfirati jednoga dana, premda u vremenima i na načine koje mi ne
znamo. Muškarci i žene molitve nose na svojim licima odsjaj svjetla: jer ih ni
u najmračnijim danima sunce ne prestaje osvjetljavati. Molitva te osvjetljava:
osvjetljava ti dušu, osvjetljava ti srce, osvjetljava ti lice. Čak i u najmračnijim
vremenima, pa i u vremenima najveće boli.
Svi smo nositelji radosti. Jeste li
razmišljali o tome? Da si nositelj radosti? Ili više voliš donositi loše
vijesti, stvari koje rastužuju? Svi smo sposobni donositi radost. Ovaj je život
dar koji nam je Bog dao: i prekratak je da bismo ga proveli u tuzi, u gorčini.
Uzdižimo hvalu Bogu, jednostavno sretni što postojimo. Gledajmo svemir,
gledajmo ljepote i gledajmo također svoje križeve i recimo: „Ali ti postojiš,
ti si nas stvorio takvima, za sebe". Potrebno je osjetiti onaj nemir srca koji
vodi do toga da zahvaljujemo i slavimo Boga. Mi smo djeca velikoga Kralja,
Stvoritelja, kadri iščitati njegov potpis u čitavom stvorenom svijetu; onom
stvorenom svijetu koji mi danas ne čuvamo, ali u tom je stvorenom svijetu
potpis Boga koji ga je stvorio iz ljubavi. Neka nam Gospodin dadne sve dublje
to razumjeti i potakne nas da kažemo „hvala", a taj „hvala" je baš lijepa
molitva.
Pozdrav poljskim vjernicima
Ovih dana slavimo stotu godišnjicu rođenja
svetog Ivana Pavla II. Taj pastir velike vjere volio je povjeravati Crkvu i sav
ljudski rod Bogu u molitvi. Odabirom biskupskog gesla „Totus tuus" pokazao je i
da se u teškim vremenima moramo obraćati Majci Božjoj, koja nam može pomoći i
zagovarati za nas. Neka njegov život, izgrađen na dubokoj, snažnoj i zaufanoj
molitvi, bude primjer današnjim kršćanima.
Poruka pape
Franje za 106. svjetski dan selilaca i izbjeglica
Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana
selilaca i izbjeglica koji se slavi 27. rujna je „Poput Isusa Krista prisiljeni
bježati. Prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati prognanike".
Papa je poruku posvetio „drami
interno raseljenih osoba, često nevidljivoj drami, koju je pogoršala globalna
kriza uzrokovana pandemijom Covida-19. Ta je kriza, zapravo, zbog svoje
žestine, gravitacije i zemljopisnog opsega, „umanjila” mnoge druge izvanredne
humanitarne situacije koje pogađaju milijune ljudi, zanemarujući međunarodne
inicijative i pomoći, nužne i hitne za spašavanje života, stavljajući ih na dno
nacionalnih političkih planova. Ali, „ovo nije vrijeme zaborava. Kriza s kojom
smo suočeni ne smije dovesti do toga da zaboravimo mnoge druge izvanredne
situacije koje za sobom povlače patnje mnogih ljudi” (Poruka Urbi et Orbi, 12.
travnja 2020.), piše papa Franjo koji je u svjetlu tragičnih događaja koji su
obilježili 2020. godinu ovu poruku proširio i na sve one koji su se, zbog
Covida-19, našli u situaciji da žive i još uvijek proživljavaju iskustva
nesigurnosti, napuštanja, marginalizacije i odbacivanja.
Raseljeni nam nude priliku da
upoznamo Gospodina, potiče papa Franjo, te podsjeća kako je to pastoralni
izazov na koji smo pozvani odgovoriti s četiri glagola koja je naznačio u poruci
za isti ovaj dan 2018. godine: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati.
Sada im je dodao i šest parova glagola koji odgovaraju vrlo konkretnim
radnjama, zajedno povezanima u uzročno-posljedičnom odnosu.
Za razumjeti potrebno je znati, jer
znanje je nužan korak ka razumijevanju drugoga. Zatim, za služiti je neophodno
učiniti se bližnjima, za što papa Franjo primjećuje kako se ovo samo po sebi
čini očitim, no često to nije. Strahovi i predrasude – mnoge predrasude – drže
nas na distanci od drugih i često nas sprječavaju da im se „učinimo bližnjima”
i služimo im s ljubavlju. Približiti se drugima često znači biti spreman
riskirati, kao što su nas posljednjih nekoliko mjeseci učili toliki liječnici i
medicinske sestre. Ovo biti blizu za služenje nadilazi čisti osjećaj dužnosti.
Najveći primjer ostavio je Isus kad je oprao noge svojim učenicima: odloži
haljine, kleknu i uprlja ruke (usp. Iv 13,1-15), citat je poruke. Papa nas
dalje podsjeća da je za pomiriti se potrebno slušati, da je za rasti potrebno
dijeliti, da je za uključiti se potrebno promicati, te da je za izgrađivati
neophodno surađivati. Da bismo sačuvali zajednički dom i sve više sličili na
izvorni Božji plan, moramo se obvezati na jamčenje međunarodne suradnje,
globalne solidarnosti i lokalne opredjeljenosti, ne ostavljajući nikoga po
strani.
„Ovo nije vrijeme egoizama, jer
izazov s kojim smo suočeni svima nam je zajednički i ne razlikuje jedne od
drugih” ponovio je misao izrečenu u poruci Urbi et Orbi 12. travnja papa
Franjo i u novoj poruci za Svjetski dan selilaca i izbjeglica, koju je
zaključio molitvom u kojoj se spominje sv. Josipa i izbjegličkog iskustva Svete
obitelji.
Papa uputio
poruku mladim Poljacima na 100. rođendan Ivana Pavla II.
Papa Franjo je u video-poruci mladima u Krakovu
prigodom obilježavanja stote obljetnice rođenja Karola Wojtyle, sv. pape Ivana
Pavla II., poručio da je on Božji dar Crkvi i Poljskoj.
Bio je velikan milosrđa, oduševljen
životom i fasciniran Božjim otajstvom, svijetom i čovjekom, istaknuo je Papa u
poruci, koju je u ponedjeljak, 18. svibnja navečer, nakon koncerta za mlade, prenijela
na prvom programu poljska državna televizija TVP.
Sjećajući se posjeta Krakovu
prigodom Svjetskog dana mladih 2016., Papa se osvrnuo na ovozemaljsko hodočašće
Karola Wojtyle, koje je započelo 18. svibnja 1920. u Wadowicama, a završilo
prije 15 godina u Rimu. Preporučio je mladima da prouče njegove riječi i život
putem mrežnih stanica.