Isusa su farizeji htjeli uhvatiti u političku zamku. Ali, Isus dobro razlučuje stvari: zna što je Božja stvarnost i što je ljud­ska stvarnost i ne želi pomiješati stvarnosti. Zato kaže fa­rizeju, ali i svima nama: „Podaj Caru carevo, a Božje Bogu".

Evanđeoska tema, odnos Božjeg i ljudskog, religije i politike, Crkve i države, uvijek je aktualna. Pokušajmo o njoj razmišljati polazeći od poruke današnje Božje riječi.

Odnos između religije i politike, između Crkve i države, jedno je osjetljivo i teško pitanje. Dobro je postaviti nekoliko načela koja će nam omogućiti jasnije vidjeti taj odnos i naći bolje rješenje za probleme koji nam se mogu na­metnuti.

Prvo načelo: Civilno društvo i religiozno društvo ili re­ligiozna zajednica, Crkva i država su dvije stvarnosti, neovi­sne jedna o drugoj. Crkva i država, u službi su čovjeka pojedinca koji je osoba i društveno biće, njihov način promatranja i sredstva kojima se služe su različita.

Drugo načelo: Ukoliko je osoba ili pripadnik jedne zemalj­ske domovine, države, kršćanin ima zadaću živjeti u uvjetima te države, obdržavati njezine pozitivne zakone, slušati legalno izabranu vlast u svemu što je pravedno. Mora se služiti svim zakonitim sredstvima, izborima, sindikatima, tiskom, mirnim prosvjedima, kako bi društvo u kojem živi bilo što pravednije i što više po mjeri čovjeka.

Treće načelo: Kršćanin je čovjek koji svjedoči za transcendenciju, koji naglašava apsolutni karakter Božjih zakona, uvjeren kako je njihovo krštenje uvijek protiv čovjeka, poglavito najslabijeg čovjeka. U slučaju pritiska ili progonstva, kršćanin se mora suprotstaviti kršenju Božjih zakona sa strane zemalj­skih moćnika, ako ograničuju ili ukidaju slobodu, ili ako proglašuju zakone koji su suprotni prirodnom redu ili pravu naroda.

Idealna je suradnja između Crkve i države, ali gdje jedna i druga zajednica radi na sebi primjeren način i na korist čovjeka.

Dajte caru carevo

Nakon usporedbi o odbijanju Židova uključiti se u Božji plan spasenja, evanđelist Matej opisuje farizeje koji se nastavljaju opirati Isusovu nastupu. Je li dopušteno surađivati s okupatorima, poglavito pla­ćanjem poreza? Bilo je vidljivo kako se pune riznice okupatora a osiromašuje narod? Treba imati na umu popularnost koju su u narodu uživali oni koji su se ak­tivno uključili u pokret otpora rimskim okupatorima. Pitanje upućeno Isusu bilo je isključivo političko pitanje.

Isus se nije ustručavao prihvatiti ovu vrstu izazova. Nje­gov odgovor sigurno ima i jednu crtu ironije. Njegov je nauk jasan. On ne ulazi u beskorisne diskusije s onima koji ne traže istinu i ne osporava legitimnu političku vlast. Isus ne obećaje kako će u jednom danu riješiti sve čovjekove probleme koji pritišću ljude, Isus proglašava kako politički izbor ne smije čovjeka onemogućiti u vršenju Božjega zakona i dati Bogu ono što mu pripada.

Kršćanin je građanin i zemaljske Domovine. Brinući odgovorno za nju, u svojim životnim okolnostima, iz­građuje i onu nebesku.