Isus svijetu daruje svoju božansku ljubav

(Izl 12, 1-8.11-14; 1 Kor 11, 23-26; Iv 13, 1-15)

Na posljednjoj je večeri ustanovljeno sāmo središte kršćanske vjere: Euharistija, svećenički red, pravilo bratske ljubavi i služenja. Isus možda i nije htio da se od svega toga prave obredi, ali je u dvije geste naredio spomenčin svoje ljubavi i želio da se njegovi učenici ljube onom ljubavlju kojom je on njih ljubio, darivanjem vlastita života da bi drugi živjeli. Sam je darovao svoj ljudski i božanski život da bi obilje života, i na kraju život vječni, imali svi koji u njega povjeruju. Evanđelisti o tome iscrpno izvješćuju.

Prva gesta. Posljednja večera započela je iznenadnom gestom pranja nogu. Kad je Isus svojim učenicima oprao noge upitao ih je jesu li razumjeli gestu, a zatim im je pojasnio: „Ako dakle ja - Gospodin i Učitelje – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih". Ovo nije zapovjeđeno kao obred, nego kao životna praksa, kao pravilo odnosa u zajednicama u kojima na prvom mjestu treba biti služenje u ljubavi. Tko ljubi, služi. Isus je ljubio svoje do kraja, dao je život za njihovo spasenje. Dan prije toga istu je stvarnost izrazio gestom i simbolikom pranja nogu. Zajedništvo utemeljeno na služenju jedna je od glavnih odlika prve kršćanske zajednice. Naše potrošačko i hedonističko društvo inficiralo je osobne odnose pogubnim egoizmom zbog čega mnogi, osobito u obiteljima, gladuju i žeđaju za autentičnim odnosima. Supružnici žive više naviku nego ljubav, pa je i njihovo zajedništvo problematično. Djeca su okružena igračkama, ali su gladni roditeljske blizine. Mladi imaju više od svih prethodnih generacija, ali žeđaju za pravim sugovornicima uz koje bi se mogli osjećati prihvaćeni. Bolesnici dobiju lijekove, ali im nedostaje ljudsko praćenje, prisutnost dragih ljudi. Ljudi koji su ostali bez posla, neće biti očajni, ako se povežu s drugima koji mogu pomoći savjetom, možda i konkretnijim rješenjima. Zemlje u razvoju će lakše prebroditi krize, ako bogati s ljubavlju, makar i uz vlastite interese, pruže ruku pomoćnicu, dok se ne osamostale. U svemu tome tema nisu prljave noge, nego znakovita gesta služenja koja ima neslućenu moć povezivanja ljudi u čudesno zajedništvo naznačeno u Isusovu prigibanju do nogu svojih učenika.

Druga gesta je još znakovitija. Kad je došao čas da pođe s ovoga svijeta Ocu, Isus je uzeo kruh, zahvalio, razlomio i rekao: „Ovo je tijelo moje – za vas. Uzeo je i vino rekavši: „ova čaša novi je savez u mojoj krvi. Ovo činite meni na spomen." Od tada kršćani blaguju „kruh za život svijeta" i piju „krv koja je prolivena za svijet i u kojoj se dogodilo otkupljenje." Ustanovljena euharistija postat će za Crkvu svih vremena izvor iz kojega će crpsti i dijeliti ljudima Božje spasenje i vrhunac kojemu će težiti vjernici – žrtvom u ljubavi ostvarivati sve što je kao dragocjeno blago „skriveno" u sakramentu, svetom znaku Kristove ljubavi. Kruh koji je Isus, dan prije svoje smrti, ponudio učenicima tijelo je koje će se na križu prinijeti za žrtvu pomirnicu. Piće koje im je ulio u čaše predstavlja njegovu krv koja će se proliti za spasenje ljudi. U pričesti primamo kruh koji u sebi nosi težinu smrti Sina Božjega i njegove ljubavi prema svijetu, jer je on umro da bismo mi živjeli. Kad se pričestimo krvlju Kristovom, počašćeni smo neizmjernom Božjom ljubavlju koja je na Veliki petak potekla prema nama zajedno s prolivenom Isusovom krvlju. Smisao onoga što se dogodilo u dvorani posljednje večere i na Kalvariji povrh Jeruzalema, događa se na našim oltarima i uvjerava svijet da Isusova smrt nije bila uzaludna, što više, naša euharistijska slavlja proklamiraju ljubav koju je Bog investirao u spasenje svijeta, a koja je tako dragocjena da nešto vrednije ne postoji. U euharistiji odzvanjaju riječi: „Ovo je moje tijelo…Ovo je moja krv za vas!" kao radosna vijest spasenja koju izgovara Božje milosrđe. Bog se svakodnevno daruje ljudima, jer s njima grešnima i smrtnima želi  podijeliti Božanski život. Zahvalni za tu objavljenu istinu, kršćani ne prestaju ponavljati spomen čin Božje želje naviješten na posljednjoj večeri, ostvaren na Veliki petak, ponuđen svakom pojedinom u euharistijskom slavlju. „Tvoju smrt Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo."