Svatko treba preispitati vlastitu sliku o Bogu

(Izl 3, 1-8a. 13-15; 1 Kor 10,1-6.10-12; Lk 13, 1-9)

Čini se da korizma koja utvrđuje vjeru kršćana postavlja pitanja: tko je vaš Bog? Koje značenje ima u vašem životu? Na pitanje tko je Bog odgovor pokušava dati Mojsije kojemu se Bog javio iz gorućeg grma predstavljajući se kao „Onaj-koji-jest", prisutni, stvarni, Bog koji ima oči, vidi nevolje svoga naroda; ima uši, čuje njihov vapaj za izbavljenjem, pruža mu ruku spasenja. Bog za Izraelce nije Nepokretni pokretač, vrhovno biće, nedostupni duh, već Netko tko je zainteresiran za sudbinu ljudi. Zauzima se za slabije, ne želi da itko ikomu robuje, pruža ruku spasiteljicu tlačenom narodu, izvodi ga iz očaja u zemlju kojom teče med i mlijeko, objavljujući se kao Bog-spasitelj ovdje i sada. „Onaj koji jest" nije puka teorija o Božjoj opstojnosti, ni katekizamska istina, nego stvarna prisutnost očitovana spasiteljskom intervencijom oslobođenja. Takvom slikom Bog se „legitimirao" Mojsiju i Izraelu, a ona je bila tek blaga naznaka novozavjetne slike Boga koja će zasjati na Isusovu licu. Isus je novi Mojsije koji je poslan, ne da izbavi narod iz Egipta, nego iz mnogo strašnije nevolje - iz ropstva grijehu i smrti i da ga povede u slobodu djece Božje. Isus je uzeo grijehe svijeta na sebe i svojim uskrsnućem Crkvi, novom Izraelu, otvorio vrata u život vječni.

Ljudi imaju različite slike o Bogu. Nije mali broj onih čija slika o Bogu je potpuno iskrivljena. Žena obraćenica, priznala je da je Boga doživljavala „kao snajperistu koji vreba iz zasjede, strogog suca koji broji i kažnjava svaki krivi korak." Bojala se Boga i bježala od njega, jer je bio strašan. Kad se obratila upoznala je pravo lice Boga, dobrotu, ljubav i očinsku brigu. Počela je tražiti njegovu blizinu i u njoj se dobro osjećala. Odrazilo se to i na njezin život: prestala se neprestano pitati što smije ili ne smije, a što mora činiti? Živjela je slobodu, u istinskoj ljubavi i slika Božja sve jače joj se otkrivala. Spoznala je također da je Bog u Isusu postao ljudima blizu, da ga mogu doživjeti kao oca ili brata i s njime uspostaviti osobni odnos pun povjerenja. Nova slika o Bogu učinila ju je pravom vjernicom. S Kristom je uspostavila sudbinski odnos, osobito po sakramentima ispovijedi i pričesti u kojima joj je Bog postao stvarni suputnik koji oslobađa, vodi, spašava. Biblijska vjera sadrži pravu sliku Boga. U Starom zavjetu je  to Bog koji se zauzima za slobodu svoga naroda, a u Novom zavjetu je to slika Isusa koji naviješta, a u uskrsnuću i očituje, Božje spasenje ponuđeno svijetu.

Evanđelje kompletira ovu sliku Boga najprije ispravljanjem krive slike. Naime, bilo je ljudi koji su pred Isusom tvrdili da je tih dana Bog kaznio dvije skupine Izraelaca: jedne tako što je njihovu krv Pilat pomiješao s krvlju hramskih žrtava, a druge tako što se na njih srušila kula u Siloamu. Strašno je i pomisliti da je Bog htio da na istom žrtveniku teče životinjska i ljudska krv ili da je na tako okrutan način usmrtio jadne stradalnike. Isus koristi priliku da slušatelje pouči da ne sude bližnje upirući prstom u njihovu grešnost, da ne misle tako o Bogu, jer Bog tako ne postupa. Njemu nije do grešnikove smrti, nego želi da se grešnik obrati i da živi. Sve je pak pozvao na obraćenje. U prispodobi o smokvi u vinogradu ponudio je vrhunac učenja i razmišljanja o Bogu. Vlasnik je zapazio u svome vinogradu smokvu koja je tri godine crpila zemlju i uskraćivala plod. S pravom se naljutio i vinogradaru zapovjedio da je, tako  beskorisnu, posiječe. No vinogradar se iznenada zauzeo za smokvu. Odlučio je da će je okopati i učiniti sve što može, nadajući se da će ipak donijeti rod. Smokva je čovjek grešnik, vinogradar je Isus koji se zauzima za grešnike i želi ih pod svaku cijenu spasiti. On je spasitelj svijeta i zagovornik ljudi. Isus poručuje da Bog i najvećem grešniku želi ponuditi još jednu priliku, priželjkujući da će shvatiti pogubnost svoga grešnoga puta, da će se obratiti i prihvatiti ljubav koja mu se daruje.