Sin je Ljudevita VIII., francuskog kralja, i Blanke Kastilske. Rođen je 1214. godine. Nakon očeve smrti postaje kraljem (1226.), u 12. godini života. Tijekom njegove maloljetnosti, vlast u zemlji preuzima njegova majka. Kao kreposna, mudra i energična žena ona ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. Postigavši punoljetnost, oženi Margaretu iz Provanse. S njom je imao jedanaestero djece. Davao im je spasonosne pouke, a kad bi odrasli, pridruživao ih je vježbama svojih pobožnosti. Njegov privatni život bio je sličan redovničkom životu. Strogo je postio Advent, Korizmu i sve petke, često o samom kruhu i vodi. Dnevno je molio časoslov. Svaki je dan sudjelovao u slavlju dvije Svete mise. Ispovijedao se svakog petka. Imao je biblioteku duhovnih knjiga koje je s pozornošću i slašću čitao, a propovijedi je upravo gutao, tražeći priliku i na puto­vanjima kako bi ih mogao slušati. Bio je samilostan prema siromasima i patnicima, u svojoj je kući redovito hranio 120 siromaha dnevno. Više puta im je sam posluživao. Milostinju je dijelio osobito bolnicama i siromašnim redovničkim zajednicama. Želio je nek mu netko od djece bude redovnik ili redovnica. S tom svrhom ih je i slao u redovničke škole. Sam je postao franjevački trećoredac.

Kao kralj „mironosac" izgladio je zategnute odnose s Englezima. Podigao je i gospodarske prilike svoje zemlje, tada najvećeg i najugled­nijeg kraljevstva na Zapadu. Želeći osloboditi Sveta mjesta, povede VII. kržarsku vojnu, u kojoj je bio zarobljen. Za vrijeme svoga petogodišnjeg boravka na Istoku, mnoge je kršćane otkupio iz ropstva. Vrativši se u Francusku, poveo je VIII. križarsku vojnu, u kojoj je od kuge i umro kod Tunisa 1270. godine, u 56. godini života. Papa Bonifacije VIII. proglasio ga je svetim 1297. godine.

Ljudevit IX. najodličniji je predstavnik francuske kraljevske di­nastije Kapetovića. Ideal njegova života mogao bi se izreći slijedećim riječima: biti primjer čitavom narodu svojim poštenjem; brinuti se za vremenito i duhovno dobro svojih podložnika; spojiti u sebi kraljevsku službu sa svećeničkom skrbi.

Sveti Josip Kalasancijski, prezbiter. Rođen je u Aragoniji, u mjestancu Peralta de la Sal, 1557. godine. Za svećenika je zaređen  1583.  godine. Uz razne svećeničke službe vršio je i dužnost generalnog vikara u biskupiji  Urgela, u predjelu  Pirineja zvanom  Trempe. Odatle je otišao u Rim, nastanio se u župi svete Doroteje i posveto se odgoju siromašne djece. Osnovao je i re­dovničku  družbu, Piaristi ili Scolopi (Scoule pee), kojoj je glavna cilj školovanje i kršćanski odgoj siromašne djece. Družba se širila po cijeloj Europi otvarajući škole i omogućujući školovanje i kršćanski odgoj siromašnoj djeci. Družba je odobrena kao i red 1621. godine, a prvi joj je general bio sam sveti Josip Kalasancijski. Umro je na današnji dan u Rimu 1648. godine, u 92. godini života. Papa Klement XIII. proglasdo ga je svetim 1767. godine, a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih kršćanskih škola 1948. godine.

Sveti Euzebije, Poncijan, Vincencije i Peregrin, mučenica u Rimu za cara Komoda.

Sveti Genezije, mučenik. Kad je jednom kao poganski glumac izrugivao otajstva kršćanske vjere u nazočnosti cara Dioklecijana, poitaknut milošću, obrati se i posta kršćaninom, a malo kasnije i mučenikom.

Sveti Genezije, mučenik u Arles-u (Francuska). Kao službeni bilježnik nije htio napisati proglas protiv kršćana, nego je izjavi kako je i on kršćanin, zbog čega je pogubljen.

Sveti Julijan, mučenik u Siriji.

Sveti Magnin, mučenik u Tarakoni (Španjolska).

Sveti Geruncije, biskup i evangelizator u Španjolskoj za vrijeme Apos­tola.

Sveti Mena, biskup u Carigradu.