26. travnja 2020. Papin angelus
Papin
nagovor prije i nakon molitve Kraljice neba u nedjelju
Izaberimo Božji put, a ne put
vlastitoga „ja"
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U današnjem Evanđelju opisuje se ono što se zbilo na dan
Uskrsa, pripovijeda se o dvojici učenika iz Emausa (usp. Lk 24,
13-35). To je zgoda koja počinje i završava na putu. Ožalošćeni
zbog načina na koji je skončao Isusov život, učenici napuštaju Jeruzalem i
vraćaju se kući, u Emaus, do kojeg im je trebalo pješačiti oko jedanaest
kilometara. To se putovanje odvija po danu putom koji se dobrim dijelom
spuštao. A tu je i povratak, još jedanaest kilometara, ali koje ovaj put
prelaze dok se večer spuštala uspinjući se velikim dijelom puta uzbrdo nakon
napora prvog i cjelodnevnog putovanja. To su dva putovanja: jedno lako tijekom
dana, a drugo naporno noću. Prvo se, međutim, odvija u tuzi, drugo u radosti.
Na prvom Gospodin hoda uz njih, ali oni ga ne prepoznaju; na drugom ga više ne
vide, ali osjećaju njegovu blizinu. Na prvom su obeshrabreni i bez nade; na
drugom hrle donijeti drugima dobru vijest o susretu s uskrslim Isusom.
Dva različita puta tih prvih učenika kazuju nama, današnjim Isusovim
učenicima, da pred sobom u životu imamo dva puta koji vode u oprečnom pravcu.
Postoji put onih koji, kao ta dvojica prilikom odlaska, dopuštaju da ih
onesposobe životna razočaranja i dalje idu žalosni, te put onih koji ne
stavljaju na prvo mjesto sebe i svoje probleme, nego Isusa koji pohodi nas i
braću koja čekaju njegov posjet, to jest braću koja čekaju da se mi pobrinemo
za njih. U tome se sastoji zaokret: ne smiju više biti u središtu vlastito
„ja", razočaranja iz prošlosti, neostvareni ideali, mnoge ružne stvari koje su
se dogodile u životu. Toliko puta smo skloni tome da kružimo i kružimo…
Potrebno je napustiti to i ići naprijed gledajući na najveću i najistinskiju
stvarnost u životu: Isus je živ, Isus i ljubi me. To je najveća
stvarnost. I ja mogu učiniti nešto za druge. To je lijepa stvarnost, pozitivna,
suncem okupana, lijepa! Zaokret se sastoji u sljedećem: prijeći s toga da
mi u mislima bude vlastito „ja" na to da mi u mislima
bude stvarnost moga Boga; prijeći – da se poslužim još jednom
igrom riječi – s mnogih „ako" na jedno „dà". S „ako" na „dà". Što
to znači? „Da nas je On oslobodio, da me je Bog slušao, da je život išao onako
kako sam htio, da sam imao ovo i ono…", tonom jadikovke. To „ako" ne pomaže,
nije plodno, ne pomaže ni nama ni drugima. Eto naših „ako", sličnih onima „ako"
dvojice učenika koji međutim prelaze na „dà": „dà, Gospodin je živ, kroči s nama.
Dà, sada, ne sutra, krećemo na put da ga naviještamo". „Dà, ja mogu učiniti to
da ljudi budu sretniji, da ljudi postanu bolji, da pomognem tolikim ljudima.
Dà, dà, mogu". S „ako" na „dà", s jadikovanja na radost i mir, jer kad se
žalimo nismo u radosti; potonuli smo u sivilo, u sivilo, u ono sivo ozračje
tuge. A to nam nije od pomoći niti nam pomaže dobro rasti. S „ako" na „dà", s
jadikovanja na radost služenja.
ako se taj zaokret s „ja" na Boga, s „ako" na „dà" dogodio kod
učenika? U susretu s Isusom: dvojica iz Emausa prvo mu
otvaraju svoja srca, zatim ga slušaju kako tumači Pisma, a potom ga pozivaju u
svoju kuću. To su tri koraka koje i mi možemo učiniti u svojim kućama: prvi je
korak otvoriti srce Isusu, povjeriti mu brige, muke i životna razočaranja; drugi je
korak slušati Isusa, uzeti u ruke Evanđelje, upravo danas pročitati taj isti
odlomak iz 24. poglavlja Lukina Evanđelja; treći je korak
istim riječima dvojice učenika Isusa moliti: Gospodine „ostani s nama" (r. 29).
Gospodine, ostani sa mnom. Gospodine, ostani sa svima nama, jer te trebamo kako
bismo pronašli put. Bez tebe je noć".
Draga braćo i sestre, u životu smo uvijek na putu. I postajemo ono čemu
težimo. Izaberimo Božji put, a ne put vlastitoga „ja"; put onoga „dà", a ne
onih „ako". Otkrit ćemo da nema nepredviđene situacije, nema uspona, nema te
noći s kojima se ne bismo mogli suočiti uz Isusa. Neka nam Gospa, Majka od puta
koja je, prigrlivši Božju riječ, od cijeloga svojega života učinila jedan „dà"
Bogu, pokaže put.
Draga
braćo i sestre,
jučer se obilježavao Svjetski dan Ujedinjenih naroda borbe
protiv malarije. Dok se borimo protiv pandemije koronavirusa moramo također
nastaviti ulagati napore u prevenciji i liječenju malarije koja prijeti
milijardama ljudi u mnogim zemljama. Izražavam svoju blizinu oboljelima, onima
koji se o njima brinu i onima koji rade na tome da svaka osoba ima pristup
dobrim osnovnim zdravstvenim uslugama.
Upućujem također pozdrav svima onima koji danas u Poljskoj
sudjeluju u „Nacionalnom čitanju Svetoga pisma". Rekao sam vam mnogo puta i
želim još jednom reći koliko je važno da nam uđe u naviku čitati Evanđelje,
nekoliko minuta, svaki dan. Nosimo ga u džepu, u torbi. Da nam bude uvijek
blizu, čak i fizički, i da ga svaki dan pomalo čitamo.
Za nekoliko dana započet će mjesec svibanj, posebno
posvećen Djevici Mariji. Kratkim Pismom – objavljenim jučer – pozvao sam sve
vjernike da u tome mjesecu, zajedno u obitelji ili sami, mole svetu krunicu te
izmole jednu od dviju molitava koje sam predao svima. Naša će nam Majka pomoći
da se s više vjere i nade suočimo s vremenom kušnje kroz koje prolazimo.
Svima želim dobar mjesec svibanj i dobru nedjelju. Molim
vas, ne zaboravite moliti za mene. Dobar te i doviđenja!
Papa: Vjera je misionarska,
ima otvorena vrata
Na misi u Domu svete Marte papa
Franjo je danas posebno molio za one koji svojom službom prate žrtve pandemije.
U propovijedi je istaknuo da je svaki kršćanin misionar; to ne znači provoditi
prozelitizam, nego živjeti kao kršćani s vjerom otvorenih vrata; s vjerom koja
je služenje
I danas, na blagdan svetoga Marka
evanđelista, papa Franjo je u Domu svete Marte slavio misu na početku koje je
svoje misli posebno posvetio onima koji pružaju pogrebne usluge. Molimo danas
zajedno za osobe koje obavljaju pogrebne djelatnosti. Vrlo je bolno i žalosno
ono što rade, i tako blizu osjećaju žalost ove pandemije. Molimo za njih –
potaknuo je Papa.
U propovijedi je podsjetio da se u
Crkvi danas slavi blagdan svetoga Marka, jednoga od četiri evanđelista, koji je
– kako je rekao – bio vrlo blizu apostolu Petru. Markovo je Evanđelje prvo koje
je napisano. Jednostavno je, jednostavnoga stila – primijetio je Papa. Odlomak
iz današnje liturgije (Mk 16, 15-20) govori o uskrslom Isusu koji se ukazuje
učenicima potičući ih da idu po svem svijetu propovijedati evanđelje svemu
stvorenju, te najavljuje znakove koji će pratiti one koji uzvjeruju: u Njegovo
će ime izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati i, popiju li
što smrtonosno, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im
dobro.
Nakon tih riječi Isus „bude uzet na
nebo i sjede zdesna Bogu". Ali, prije odlaska, kada se ukazao učenicima, poslao
ih je naviještati evanđelje po svem svijetu. Vjera, ili je misionarska ili nije
vjera – istaknuo je Papa. Vjera nije nešto samo za mene, kako bih ja rastao u
vjeri; to je gnostička hereza. Vjera te uvijek vodi da iziđeš iz sebe. Vjeru
treba prenositi, nuditi, posebno svjedočenjem. „Idite, neka ljudi vide kako
živite".
Katkada nedostaje misionarstva, jer
u korijenu nedostaje uvjerenja – primijetio je Papa te dodao – Vjera nije samo
neki podatak iz osobne iskaznice. Vjera te nužno vodi van, vodi te da ju daješ,
jer vjeru treba prenositi. To ne znači samo biti misionari i ići u daleke
zemlje; to je samo jedan dio misionarstva. To znači da ako imaš vjere moraš
nužno izići iz sebe i „društveno" pokazati vjeru. To pak ne znači provoditi
prozelitizam, nego svjedočiti vjeru služenjem, živjeti kao kršćani. Prije bilo
kakvoga govora kršćanin treba konkretno živjeti vjeru i prenositi ju, ali ne
kako bi uvjerio nego kako bi pružio blago.
To je također poniznost o kojoj
govori sveti Petar u prvom čitanju (1Pt 5, 5-14): „Predragi! Svi se jedni prema
drugima pripašite poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje
milost". Koliko su puta u Crkvi, u povijesti, rođeni pokreti, skupine muškaraca
ili ženā koji su htjeli uvjeriti u vjeru, obratiti… Pravi „prozelitisti" –
rekao je Papa te dodao – Kako su završili? U pokvarenosti.
Ali, kako mogu biti siguran da ću,
izlazeći iz sebe, biti plodan u prijenosu vjere? Gospodin će biti s nama do
kraja svijeta – napomenuo je Papa – On nas prati. U prijenosu vjere Gospodin je
uvijek s nama. U prijenosu ideologije bit će „učitelji", ali kada ja imam vjeru
koju valja prenositi, Gospodin me prati. U prijenosu vjere nisam nikada sam –
istaknuo je papa Franjo te na kraju upravio molitvu da nam Gospodin pomogne
živjeti vjeru otvorenih vrata, transparentnu, koja će pomoći ljudima primiti
poruku koja će ih spasiti.