Isusov egzorcizam

(Pnz 18, 15-20; 1 Kor 7, 32-35; Mk 1, 21-28)

Isusa koji nam se predstavio u krštenju na Jordanu i čije Božansko sinovstvo je posvjedočio nebeski Otac, sv. Marko danas prikazuje u prvom radnom danu: propovijedao je kraljevstvo Božje u Kafarnaumu. Ljudi su bili zaneseni njegovim naukom, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast. Nije to bilo izvanredno teološko izlaganje, nego silan autoritet, božansko pravo, uzvišeni navještaj s uvjerljivim predokusom istine da je Nazarećanin ispunjenje proroka i Božjih obećanja; nešto sasvim drugo od propovjednika i pismoznanaca koji su dolazili i odlazili uglavnom zaboravljeni. Isus je govorio riječima koje ostaju. „Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći." (Mk 13,31).  Markovo najstarije evanđelje navješćuje, dakle, Radosnu vijest o Božjoj ljubavi prispjeloj među ljude da ih pouči, utješi, izliječi i spasi od grijeha, zla i smrti, ne kao teorija, već izravno učinkovito djelovanje. Takvom se očitovala u samoj sinagogi u kojoj se zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. Božja riječ, Isus, iskoristio je priliku i izvršio egzorcizam, oslobodio je čovjeka od demona. Evanđelist piše iz saznanja koja su imali ljudi onoga vremena; vjerojatno su mislili na poosobljeno zlo, đavla, demona, Božjeg protivnika, a čovjekova neprijatelja i zavodnika.

Prisutnost svetoga pojačava napetost između dobra i zla i ona postaje sve veća čovjekova muka, prava drama. Opsjednuti je u sinagogi, izazvan prisutnošću apsolutnog dobra i ljubavi u Isusu, panično reagirao, sluteći vlastitu propast. U svojoj srži, središtu duhovnoga života, u samom korijenu svoje osobnosti, čovjek donosi radikalne odluke i opredjeljenja za dobro ili zlo, za ljubav ili mržnju, za istinu ili laž, za Boga ili protiv Boga. Ako u tom središtu vlada sloboda, pa još potpomognuta milošću, čovjek se opredjeljuje za dobro, ali ako je to područje zaposjednuto, u njemu vlada zbrka, čovjek je opsjednut. On doduše i tada iskonski teži za dobrom, ali se za njega ne može opredijeliti i čini zlo, tako je u sebi podijeljen. Razdor u čovjekovoj srži najteže je oboljenje, tako teško da ga nazivamo sotonskim opsjednućem. Što je vikalo iz opsjednutoga u sinagogi? Upravo taj razdor, duhovna rastrojenost, užas: to gledanje svetog, dobra, ljubavi, spasenja, a sebe na suprotnoj strani zarobljena, okovana silama zla, mržnje i propasti; to je nepodnošljiva bol (pakao). Zdrav čovjek se može boriti protiv svoje podijeljenosti, može se prikloniti dobru, imati povjerenja u milost i Božje djelovanje. U njemu se tada oslobađaju pozitivne energije donoseći mu zdravlje. Ali što ako čovjek, u presudnom dijelu svoga bića nije zdrav, nije slobodan; što više, ako je zarobljen silama Zloga? On će pred Dobrom bježati, skrivati se, trpjeti vlastitu nemoć. Paničnim će se bijegom udaljavati od sebe i od Boga i produbljivati vlastitu nesreću.

Isus se prvim nastupom u Kafarnaumu, prema najstarijem evanđelju, svojim slušateljima (i nama) predstavio kao Mesija i Spasitelj. Od čega? Na koji način? Spasitelj od Zla, kao osloboditelj od svake zarobljenosti, kao sposobnost za vjeru, ljubav i dobro, za borbu i stvaranje boljega svijeta u sebi i oko sebe. Čovjekovo je srce bojno polje na kojem se neprestano događaju temeljna opredjeljenja za djelovanje Kristovih oslobađajućih snaga protiv negativnih sklonosti u nama samima. Bog želi da vjera u svakom čovjeku bude svjetlo i snaga u borbi protiv tame i zarobljenosti. Ozdravlja dubine naše duše, unoseći u njih mir. Opsjednuti je poslužio kao pokazna vježba i objašnjenje sveukupnog Isusova poslanja: biti Otkupitelj koji oslobađa i otvara put u obilje života. Sv. Pavao ga je takvim doživio kad je razmišljao o svojoj unutarnjoj borbi. Svjedoči da u sebi nosi čudnu podijeljenost, dva zakona: zakon dobra i zla, grijeha i milosti. Zna što je dobro, a ipak čini što je zlo. „Doista, znam da dobro ne prebiva u meni, tj. u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta, ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim… grijeh prebiva u meni." (Rim 7,18-20). Opsjednuti je spas pronašao u Isusu: "Svi se zaprepastiše te zapitkivahu:

što li je ovo? Nove li snažne nauke! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se." Najuvjerljiviji znak da je s Isusom započelo kraljevstvo Božje.