Ono najvažnije što znamo o svetoj Marti, (aramejski: ''gospodarica''), nalazimo u Evanđeljima. Sveti Luka i Ivan evanđelisti izvješćuju o njoj, njezinoj sestri Mariji i bratu Lazaru. Živjeli su Betaniji, selu udaljenom 3 km od Jeruzalema, na istočnoj padini Maslinske gore. Arapi ga danas zovu El-Azariyeh (Lazarovo mjesto). Isus se često zadržavao u njihovoj obitelji i po nekoliko dana, jer mu je Jeruzalem bio bliži. Ali ima još jedan razlog kojega naglašava sveti Ivan: „Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara". Evanđelje dvaput ističe Martinu gostoljubivost. Kad je Marija sjedila i slušala Isusa, Marta je bila sva zauzeta posluživanjem gostiju i govorila je Isusu kako bi trebao opomenuti njezinu sestru nek joj pomogne, umjesto što stalno sjedi i sluša Krista. Tada ju je Isus blago ukorio zbog pretjerane zaposlenosti, a pohvalio Marijinu pobožnost. Isus je cijenio njezinu gostoljubivost i njezino povjerenje. Hvale je vrijedna Martina gostoljubivost prema Isusu, ali Isus joj je dao pouku neka se ne izgubi u brizi oko posluživanja, važno je naći vremena i za slušanje riječi Božje. Drugi puta, kada su Isusu priredili večeru, a Marta je i tada posluživala. Evanđelje je zabilježilo i Martino pouzdanje u Boga. Kad joj je brat Lazar umro prva je istrčala pred Isusa i rekla mu: „Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi moj brat bio mrtav. Ali i sada znam Bog će ti dati sve što god zatražiš od njega." Marta je iskazala i svoju vjeru u uskrsnuće mrtvih u posljednji dan, ali je odvraćala Isusa od otvaranja Lazarova groba, jer kaže: „Gospodine, već zaudara, četiri je dana mrtav." Ona je iskazala i čvrstu vjeru u Krista kao Mesiju i Sina Božjega, koji je došao na svijet. Prastara predaja kaže kako je Marta pružila Isusu rubac, a ne Veronika, kako tvrdi Daniel Rops. Marta je s Lazarom i Marijom bila ukrcana u lađicu, koju je morska struja donijela na galske žale, u staru Masiliju (danas Marseilles, Francuska). Ondje su svi troje proveli ostatak života moleći i naviještajući Evanđelje.

Lazarova sestra Marta korača brzim koracima na slikama starih slikara; zvecka joj svežanj ključeva o pojasu, u ruci joj zdjelica s pečenim mesom i krčag. Tako su je suvremenici gledali kao gostoprimku Gospodinovu. I mi je danas tako zamišljamo čitajući izvještaje iz Lukina i Ivanova evanđelja.

Kuća svete Marte nalazila se jedan sat hoda od Jeruzalema. I kad bi se Sin čovječji na svojem putovanju približio bučnom glavnom gradu, obično bi se navratio u Betaniju. Lazar i dvije sestre živjeli su na­čela što ih je Isus propovijedao, i stoga mu je njihov dom bio prijatan. Obiteljska sloga i sporazumijevanje nisu nešto razumljivo po sebi; strpljivost i ljubav trebaju povezati u obitelji različite karaktere. Lazar je bio boležljiv i nesposoban za jači rad. Mlađa sestra Marija bila je sklona razmatranju Božjih istina, objavljenih i zapisanih u Svetom pismu.

Marta se brinula za kućne poslove. Rado je poluživala vi­sokoga gosta kad bi se umoran i prašnjav oslonio na rub zdenca. Rado je posluživala bez tužakanja, rado je i inače pomagala drugima. Umjesto da bude u kuhinji Marija je radije stajala do Učiteljevih nogu. A kad je Marta jednog dana negodovala što ju je sestra Marija ostavila samu u pripremanju jela, Isus ju je blago ukorio: „Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari... Marija je bolji dio odabrala koja joj se neće oduzeti" (Lk 10,41-42).

Da je Marta zaista primila k srcu Učiteljevu opomenu, pokazuje njezina zabrinutost kad joj je obolio brat Lazar. Odmah je poslala po Isusa. ali, Lazar je u međuvremenu već umro. Iako Isus još nije bio od smrti izbavio njezina brata, ipak je ona izgovorila svečanu ispovijest nepokolebljive vjere: „I sada znam da će ti Bog sve dati što god za­tražiš od njega... Ti si Mesija, Sin Božjii koji je došao na svijet" (Iv 11,22.27). Tim činom i tom vjernošću ona se pokazala dostojnom i Gospodin se smlovao. Marta će još jednom podvoriti svoga Učitelja kod njegova posljednjeg ulaska u Jeruzalem. Za vrijeme muke ona nije u blizini Osuđenika; njezino je mjesto u Betaniji. Kako su ži­dovski vođe radili o glavi njihova brata Lazara, iščezavaju daljne vijesti o dvjema sestrama i bratu.

Prema predaji, sve troje je zaplovilo u Provence u Francuskoj i tu preminulo. Grad Tarancon bio je na Martin zagovor pošteđen od kuge god. 1630., pa je ona, uz svetoga Roka i Sebastijana, postala zaštitnicom u teškim bolestima.

Papa Pavao VI. proglasio je svetu Martu zaštitnicom ugostiteljskog osoblja i to obrazložio izvješćem iz Ivanova Evanđelja (Iv 12). Sveta Marta je zaštitnica radnica, pomoćnica, domaćica, kuharica i pralja.

Blaženi Urban II., papa (1088.-1099.), rođen je u Francuskoj u plemićkoj obi­telji, krsno mu je ime Eudes (Odon), stupio je u benediktinski red kao reimski kanonik u samostanu Cliny-u i u njemu neko virijeme bio predstojnik (opat) dok nije izabran za biskupa u Ostiji. Za papu je izabran 12. ožujka 1088. u Terracini-u, jer je u Rimu stolovao protupapa Klement III., i uzeo je ime Urban II. U Rim je svečano ušao kao papa tek 3. srpnja 1089., kad je protupapa pobjegao u Tivoli.

Tijekom papinske službe Urban se svom dušom dao na reformu Crkve u duhu svoga predšasnika Grgura VII. čija je bio bliži suradnik. Borio se protiv simonije i laičke investiture te tražio od svećenika neka žive u celibatu a od redovnitka neka strogo opslužuju svoja redovnička pravila. U tu svrhu održao je i sinode u Melfiju i Piacenzi (Italija) te u Clermont-u u Francuskoj (1095.) na kojoj je pozvao kršćanski svijet na prvu križarsku vojnu za oslobođenje Svete Zemlje od Saracena. U tome je a uspio jer su križani 15. srpnja 1099. oslobodili Jeruzalem. Vijest o toj pobjedi papa nije doživio. Umro je 29. srpnja 1099. Zbog njegova asketskog života, neustrašive revnosti i duboke pobožnosti puk ga je odmah počeo štovati kao sveca. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim 14. srpnja 1881. godine.

Sveti Simplicije Faustin, braća, i Beatrica, njihova sestra, te Feliks, mu­čenici u Rimu za cara Dioklecijana.

Sveta Lucila i Flora, djevice, Eugenije, Antonin, Teodor i osamnaest dru­gih, mučenici u Rimu za cara Galijena.

Sveta Serafina, djevica i mučenica u Rimu za Hadrijana.

Sveti Kalinik, mučenik u Gangriji u Paflagoniji.

Sveti Olaf, norveški kralj, mučenik (1030.).

Sveti Lup, biskup u Troyes-u i propovjednik u Engleskoj protiv pelagijanizma, umro je u svom biskupskom gradu 478. godine.

Sveti Gulielm (Vilim), biskup u Bretagni, umro oko 1236. godine.

Sveti Prosper, biskup u Orleans-u.