Svijećnica

Živimo u vremenu u kojem ljudi sve manje znaju čekati, jednostavno nisu navikli jer su ih brojna i sve savršenija tehnička dostignuća uvjerila da mogu imati sve što požele i odmah, osobito oni koji imaju novac. Kad u veljači požele jagode, mogu kupiti, istina nisu oviše prirodne ali su jagode. Kad mladi nešto požele, oni to kušaju odmah, od malih užitaka svakodnevice do ljubavi i vjere u Boga. Nisu ni svjesni koliko takvim stilom života kvare život u njegovoj srži. Ono najvažnije u životu dolazi postupno, dozrijevanjem, a svako dozrijevanje treba vrijeme, a vrijeme zahtijeva čekanje. Znati čekati velika je krepost i tko nju zaobiđe, zaobišao je životno važnu stvar, izgubio je nenadoknadivu priliku da razvija svoju ljudsku i milosnu dimenziju rasta. Naprotiv, tko zna čekati taj će rasti u vjeri, nadi i ljubavi, njegovi odnosi osobito oni prema Bogu i prema ljudima bit će postojani, čvrsti, sigurni, plodni jer su duboko ukorijenjeni u život.

U ovakvu situaciju smještamo današnje evanđelje i dva vjernička lika: starca Šimuna i proročicu Anu. Velika Šimunova želja bila je doživjeti Božje spasenje, cijeloga života mu se nadao, željno ga čekao i njegova se nada nije umorila, nije posustala od tolikog čekanja; nikad nije sumnjao. Bog mu je pred samu smrt ispunio želju i priuštio željeni susret s Mesijom, Spasiteljem, Susret s Bogom s kojim se na ovom svijetu ništa uzvišenije ne može usporediti, jer ne postoji veće zadovoljstvo, veća sreća. Još nešto, učimo od starog Šimuna: Susret s Bogom nije bez poteškoća, zahtjeva čekanje, napor, žrtvu. Istina Bog se daruje čovjeku, ali čovjek ga treba željeti, treba ga znati ustrajno čekati, strpljivo ići ususret, imati uvijek otvoreno srce, bdjeti, čak moliti za dolazak. Kad se taj susret dogodi, isplati se svaki uloženi trud, jer čovjeka pohodi svjetlo u kojem se njegovo biće preobražava te svijet promatra i vidi drugim očima. O tom svjetlu govori starac Šimun. Ovo je svjetlo na prosvjetljenje naroda, slava Božja u kojoj se događa čovjekovo spasenje, svjetlo koje pobjeđuje svaku tamu u ljudskom srcu u svijetu, pobjeđuje i samu smrt.

Crkva je tu zato da pali svjetlo i budnom drži ljudsku nadu, čovjekovu želju za životom, osobito za vječnim životom. Možda nije uvijek na visini zadataka, nekad je manje nekad više uvjerljiva. Ima ljudi koji joj okreću leđa, koji sumnjaju ili je opravdano kritiziraju, ali ona je tu! U njoj se događa susret s Kristom kao što se u Sinagogi dogodio starcu Šimunu. Važno je da vjernici žele, vjeruju i znaju čekati Mesiju. Ne donose spasenje ni Sinagoga ni Crkva, spasenje dolazi jedino po Isusu Kristu! Crkva je povlašteno mjesto na kojem se događa spasenje, mjesto susreta. Ona naviješta, propovijeda i drži budnom vjerničku nadu da će se spasenje ipak dogoditi i to je njezina uzvišena zadaća. Tko zna bismo li danas znali za spasenje po Kristu, da ga Crkva nije ustrajno, u zgodno i nezgodno vrijeme, naviještala i svjedočila.

Poruku ima i drugi lik iz evanđelja: proročica Ana. Ona je slavila Boga i svima pripovijedala o Djetetu, što nije bilo uobičajeno, čak ni dopušteno za žene onoga vremena. Rano ostala udovica, nije se udavala, živjela je jedino za Boga. Svakodnevno se satima zadržavala pred hramom, slušala proroštva o Mesiji, Božje obećanje spasenja i oslobođenja Izraelskom narodu željno čekala. Zbog ove čvrste i jedinstvene veze s Bogom nazvana je proročicom. Njoj je bilo dano da u djetetu prepozna Spasitelja i da ga prisutnima navijesti, posvjedoči. Poruka i našem vremenu: Crkva danas treba žena koje slušaju, razumiju i svjedoče Božju riječ, prenose vjeru, uvjerljivo, osvjedočeno, javno i u našim obiteljskim i drugim društvenima zajednicama. Ima danas poučenih žena, teološki izobraženih, koje su duboko uronjene u Božji svijet. U njima se često krije snaga proročkog duha, mogle bi biti više od koristi vjeri zajednice i pojedinaca. Odgovorni u Crkvi trebali bi im dati mjesto koje zaslužuju.

Isus nije napisao ni jednu knjigu, ni katekizam ni listu vjerskih istina. Par događaja i nekoliko priča nam je od njega ostalo… On je tješio, liječio, hrabrio. U našim temeljima nije učenje, nego život. Taj život nije došao iz ognja i grmljavine, nego od Djeteta u naručju muža i žene. Sve je tako obično i životno, ali i božansko!